Sezona požara u Plenkovićevoj Vladi ne poznaje godišnja doba, jednako kao što nema lovostaja na njegove ministre. Od prvog dana požar za požarom, a Plenković gotovo uvijek reagira u istom stilu kao na posljednji vatrenu stihiju koja je zaprijetila čak i drugom najvećem hrvatskom gradu: “Sustav je reagirao upravo onako kako je trebao reagirati.”
No, ako je neka rečenica doista obilježila početak Plenkovićeva mandata, onda je to svakako ona: “Nisam impresioniran.” Bez obzira na to što mu mnogi pokušavaju prišiti nervozu, premijer se očito bez suviška emocija, a kamoli paničnih reakcija, uspio suočiti s nizom kriznih situacija.
Pokleknula je najveća hrvatska kompanija, nakon jedva pola godine skršila se vladajuća koalicija. Ministre i koalicijske partnere zamijenio je u letu. Neki će reći da je to superiorno, kulerski i racionalno, neki da je neempatično, bahato i prepotentno, zaboravljajući pritom da je nacionalni prvak u prepotenciji, Zoran Milanović, zajedno sa svojim bole-me-prepone-stavom, zapravo tek lani napustio Banske dvore.
Neki kažu da se u ovom stoljeću nijedan hrvatski premijer nije susreo s toliko mnogo izazova kao Plenković u prvoj godini mandata i u tome ima nešto istine, jer Hrvatska doista u posljednje vrijeme ne uspijeva doći do predaha od mnoštva novih neugodnih udaraca, no, ipak, mnogo se lakše sa svim tim nositi u razdoblju pozitivne vanjske konjunkture, kad blagajna više nije baš tako prazna, kad se možeš relativno povoljno zadužiti te kad su neki ključni nacionalni ciljevi ipak ostvareni.
Naravno, priželjkivane euroatlantske integracije nikad nisu trebale biti cilj same sebi, a svakome bi trebalo biti jasno da se Hrvatska u ovom trenutku nalazi u ništa manje presudnom trenutku nego kad je bila okupirana, kad je bila blokirana zbog neizručenja generala ili kad je globalna financijska kriza razotkrila dubinu ekonomskog živog blata u kojem smo zapeli i iz kojeg se nismo uspijevali iščupati godinama nakon što su gotovo sva druga europska gospodarstva krenula putem oporavka.
Premda se to iz bjelokosnih kula očito ne vidi, Hrvatska se u ovom trenu zapravo nalazi na sudbonosnoj razmeđi, kad ne da nam prijeti, već nam se već događa egzodus biblijskih razmjera. Hrvati su sanjali da je krajnje vrijeme da nakon sedam mršavih krava nastupi sedam debelih, no ove koje sad gledaju također su tako mršave da je potpuno jasno da mlijeka za sve neće biti ako ne napravimo neki dramatični zaokret – pa makar to značilo sreću potražiti negdje drugdje.
Elite su navikle na uvijek isti scenarij sezone požara: svake godine u sustav zaštite ulagat ćemo sve manje i manje, uz Sitno Gornje izgorjet će i Sitno Donje, ali bože moj, ne budimo tako sitničavi, to su kolateralne žrtve, bitno je da sustav funkcionira.
No, sad smo vidjeli kako Sitno naglo može postati Krupno! Turbulencije su prizemljile kanadere, a plamen nošen burom poharao zapuštene poljoprivredne površine i u roku od dva-tri sata s Mosora se sjurio među prve zgrade četvrtmilijunskog grada, ostavivši crni trag spaljene zemlje kao da se rijeka lave iz Vezuva izlila na Pompeje.
Jasno je, požari se gase zimi, a ljeti su neizbježni ako su čak i najveći gradovi zarasli u neprohodnu šikaru suhu kao barut, no problem je u tome što je ovaj put katastrofa izbjegnuta prije svega samoorganiziranjem građana, koji su u ključnom trenutku bili posve prepušteni sami sebi.
Dakle, nema dvojbe, sustav jest funkcionirao onako kako je zamišljeno, no on tako ne bi smio funkcionirati! Plenković je sustav, istina, naslijedio, ali barem zasad se njegova strategija još uvijek se vidljivo ne razlikuje od strategije njegovih prethodnika: pustiti da izgori sve što nije isplativo braniti, a tamo gdje ne možemo u potpunosti ugasiti požare i “požare”, pokušati pod kontrolom držati požarište. Bitno je da se dim i vatra ne vide s našeg prozora.
Tako pred našim očima u ovom trenu tinjaju Agrokor i Ina, negdje izvan fokusa još deseci manjih požarišta. Isto tako u slučaju ovršnog zakona Vlada i Sabor glume da je sustav pokazao da ipak funkcionira, iako je jasno da su ovo samo kozmetičke promjene, a da za milijun Hrvatića koji su pretvoreni u građane drugog reda i stenju pod blokadama zbog neopravdano nabujalih troškova i kamata – zapravo još uvijek nije napravljeno ništa.
I ništa ni neće dokle god ovrhe budu biznis od kojeg se neki bogate. Eto, vladajući su ponudili amandman da za dug manji od 20 tisuća kuna više nećete moći izgubiti svoj dom.
A to što će vaš dom i dalje moći biti prodan za manje od trećine procijenjene vrijednosti zbog duga od 20.001 kunu, od čega je osnovni dug možda deset puta manji, povijesna je sramota od koje se neće moći oprati bez hitnog donošenja – posve novog zakona.
Novinar ne može niti jedan tekst bez Milanovića,a sastav nove vecine, sa Sauchom,Hns -om koji su dobili mandate od Sdp-a, više cijene cestarina, porez na nekretnine, najava poskupljenja struje, zdravstva i ostalog.Ovaj novinar nije impresioniran.