Đurđica Ivančević živi u Gajnicama, a radi na tržnici u Črnomercu. Sin Marko, koji ide u 8. razred i trenira kuglanje, središte je života te energične i prpošne 35-godišnjakinje, u kojoj se mladost miješa s uzdržanošću koja odaje i ne baš ugodna životna iskustva. Ali, tko ih nema? Ipak, u njoj postoji volja da se učini nešto povrh svakodnevnog svladavanja životnih prepreka.
– Iskreno rečeno, bila je lijepa i pomisao na neispunjenu želju, zapisati je, poslati Nedjeljnom Večernjaku i ne očekivati ništa više – govori Đurđica dok se vozimo prema Avanturist Clubu u Trilju, gdje ju je čekalo krštenje na divljoj vodi Cetine.
– Rafting je nešto što se ne može nadoknaditi maštom, a život je takav da si to sama ne bih mogla priuštiti. Bilo je fantastično kad ste mi javili da će mi se želja ispuniti.
U Trilju smo se prepustili u ruke Šimi Klariću, vlasniku hotela “Sv. Mihovil”. No, on nas nije pustio da se odmah naglavce bacimo u Cetinu. – Osim raftinga, bilo bi šteta ne iskušati još neke ovdašnje “ingove”: mountainbiking, horseriding, treking, canyonig, paragliding... – šali se Šime navikao da prestrašene goste treba najprije otkočiti. I dalje: – S obzirom na brojnost posade, nema ništa od raftinga! – zvučalo je šokantno, no uza smijeh je nastavio Klarić: – Rafting je spuštanje s mnogo veslača, a vi ćete se spustiti niz Cetinu gumenim kajakom za dvije osobe. Zbog te je razlike drugo ime: river riding. Dan je završio vožnjom brežuljcima na dva kotača, kroza šume i vinograde iznad Trilja, te spuštanjem u spektakularan sumrak na Sinjsko polje.
– Fantastično – komentira Đurđica, ali pokazuje zebnju jer još nismo prošli “najgore”. Noć će donijeti još više frke. Sjedamo u minibus i odlazimo do sela Čikotina Lađa, nizvodno od akumulacije elektrane Đale, a tu nas, s napuhanim čamcem, prslucima za spašavanje, kacigama i neoprenskim odijelima čeka Neven Klarić. Vještina kojom nam pomaže da uskočimo u kombinezon, što podsjeća na ronilačko odijelo, raspršuje i posljednji strah. Kroz njegove šake prošle su ovoga ljeta tisuće ljudi, pa i vrlo nespretnih, među kojima je prednjačila skupina od petnaest Engleza, no svi su, kaže, prošli bez ogrebotine. Duboko smo udahnuli nakon što smo, uza stado ovaca, dovukli čamac i bacili ga u bistru zelenu vodu. Sve se otkočilo kad smo zamahnuli veslima.
Adrenalin je poskočio na 100 kad je čamac prolazio kroz prvi brzac, koji nas je nasukao na podvodnu stijenu i potom zavrtio za puni krug. – Samo veslajte tako da na slap ne sjednete poprijeko jer tada nema spasa od prevrtanja – dovikuje Neven.
Voda, zapravo, nigdje nije dublja od metra i pol, a nije ni hladna, pa prevrnuti se ne bi bila osobita opasnost. No, to ne pomaže kada čujete huk prvoga slapa. Zaveslali smo u mirniji zavoj kako bismo se dogovorili o taktici, ali nije se imalo što: valjalo je preko njega. “Juhuuu!”, vrištali smo dok je voda kuhala oko nas i ništa nas nije moglo zaustaviti da ne skočimo u vodu i čamac po suhom odvučemo kako bismo doživljaj ponovili. Drugi je slap drukčiji: pad mu je više od dva metra, ali je razvučen u nekoliko cik-cak poluslapova. Doživljaj prolaska kroz njega ne može se usporediti ni s čim, osim možda s bacakanjem na toboganu u Disneylandu, no tko bi mogao sagraditi ovakvu prirodnu ljepotu kakva nas okružuje? Na putu do spruda u Trnbusima, zaselku Blata na Cetini, nismo opazili kako su protutnjala puna dva sata, a za nama ostalo gotovo dvanaest kilometara vodotoka. Još, još! No, gotovo je. Nizvodno su vode za sportaše. Prošlo je i to, do neke druge zgode. Kako to da se na ovakvo što nismo odlučili i prije?
Konobing: stara mlinica, slasni uštipci...
Dan uoči spusta Cetinom, domaćini su nas odvukli i u nimalo pustolovni sport koji su stranci u šali nazvali konobing.
Bio je to lijep izlet u autentično selo Čaporice, s višestoljetnim kamenim kućama, konobama, u kojima se može kušati mošt od autohtonih sorta i ovčji sir. I pršut, koji je s grede skinuo i vješto narezao Nediljko Klarić. “Konobing” je bio i posjet šest stotina godina staroj mlinici u Grabu slikovitoga Ivana Ike Samardžića, mlinara, pučkoga pjesnika i samoukog kipara. Brašno, netom samljeveno pod mlinskim kamenom, završilo je u ulju kao slasni uštipci.
