Kako sad stvari stoje, većina će zastupnika osim pravaša, podignuti ruku za skidanje imuniteta Branimiru Glavašu kako bi protiv toga kontroverznog političara mogao početi kazneni postupak. No istodobno dok budu glasovali za pravnu državu, vjerojatno će se boriti s teškim unutarnjim osjećajem da ona funkcionira u prvom redu na poticaj politike. Taj će osjećaj pratiti čak i one koji smatraju da je nedopustivo bilo petnaestogodišnje zakašnjenje u raščišćavanju zločina nad srpskim civilima u Osijeku. U trenutku kad Glavaša zahvaća ruka pravde, nataložilo se toliko političkih elemenata da malo tko može vjerovati kako u tome nije bilo, ako ne eksplicitnih odluka, onda barem migova s vrha.
Ishodište te priče svakako je Glavašev razlaz s HDZ-om. Da toga nije bilo, smatraju i posve neutralni politički promatrači, sjena optužbi zbog zločina Glavaša bi i danas manje-više bezopasno mimoilazila. O pravim uzrocima razlaza kružile su bar dvije verzije. Po jednoj, Glavaš se odlučio izdvojiti iz HDZ-a s dijelom osječkog članstva kad je naslutio da mu se sprema kazneni progon u kojem mu stranka više neće pružati zaštitu. Prema drugoj verziji, dok je on mahao regionalizmom misleći da će time spasiti pozicije stranke u Slavoniji, stranačka središnjica to je doživjela kao ugrozu.
Sanader je preduhitrio Glavaša i izbacio ga iz stranke, ali u tom trenutku on je već iza sebe imao dostatnu podršku lokalnih stranačkih kolega za osvajanje vlasti u Osijeku. To se događalo u svibnju prošle godine, a u srpnju, nakon što je u javnost doprijela priča jednog od svjedoka zločina nad srpskim civilima, jedan od najjačih zagrebačkih policajaca Vladimir Faber poslan je u Osijek. Faberov je zadatak bio rasvijetliti što se početkom 90-ih događalo u Osijeku. U prvi mah mediji su se tolio sjatili oko njega da je bio gotovo blokiran. Ali kad se bura malo slegla, Faber je nastavio raditi i, kad se već zaboravilo na njegovu misiju, gotovo deset mjeseci poslije stiže zahtjev Državnog odvjetništva za skidanje imuniteta zastupniku Glavašu.
Ali koliko god to u ovom trenutku bio prevlavadajući dojam, raščišćavanje odgovornosti za ubojstva osječkih Srba ipak se ne može jednostrano pripisati interesu dnevne politike i unutarstranačkim obračunima. Hrvatska danas nije ista kao prije deset ili petnaest godina. Od početka 90-ih izmijenilo se nekoliko postava vlasti, mediji su neusporedivo slobodniji nego u vrijeme agresije na Hrvatsku, te uglavnom više nije dvojbeno da zločini nisu bii rezervirani samo za jednu etničku grupu.
Posrijedi je vjerojatno još i ovo: desno orijentirane vlade često mogu realizirati ono što si lijevo centrirane ne mogu priuštiti. I obrnuto. Aktualna hrvatska vlada to je pravilo u mnogočemu potvrdila. Upravo je HDZ-ova vlast uvela srpsku manjinu u svoju koaliciju, dokazala punu suradnju s Haaškim sudom, nadoknadila štetu preživjeloj djeci obitelji Zec, članovi koje su ubijeni službenim oružjem usred Zagreba, dakle daleko od ratnih operacija. Ozbiljna analiza neće, dakle, isključiti činjenicu da je Sanaderova vlast imala snagu za poteze u koje njezini prethodnici, iz ovih ili onih razloga, nisu ulazili. Pa je poslije petnaest godina Faberova misija u Osijeku dovela do elemenata za ispisivanje optužnice.
Glavaševe reakcije bile su tipično nepredvidive i izvanserijske, kao i njegova ukupna karijera. Čim mu se istraga prvi put opasno približila, izjavio je kako je njemu prvome u interesu da se sumnje u povezanost s ubojstvima razjasne. A potom je, sasvim u svom stilu, dodao da će tražiti suđenje u Banjoj Luci, nikako u Zagrebu...
