Kad su se naši nogometaši vratili sa svjetskog prvenstva u Njemačkoj, nitko ih nije dočekao. Ušuljali su se u domovinu tiho, kao krivci, i nikoga nije zanimalo da ih vidi i čuje. Na prvi pogled, to je vrlo čudno. Jer, kad se čovjek sjeti što su sve novine o njima pisale, kad se sjeti što su sve navijači izjavljivali u televizijskim anketama, onda se ne može oteti dojmu da naši ljudi prema tim igračima ne osjećaju ništa drugo nego samo neograničenu ljubav i beskrajno poštovanje. A ako je tako, onda se nešto od te ljubavi i toga poštovanja moralo sačuvati i nakon što na prvenstvu nisu postigli očekivani rezultat. Onda bi bilo logično očekivati da se na aerodromu skupi barem koja stotina ljudi i da kaže kako te dečke voli i poštuje i dalje.
Ali, već na drugi pogled, stvari i nisu tako jednostavne. Na drugi pogled postaje jasno da su ljubav i poštovanje bili zapravo uvjetni. Postojali su dotle dok smo se nadali da će naši momci pobjeđivati, da će nam omogućiti da doživimo ekstazu pred televizorima i da poslije trumbetamo po ulicama cijelu noć. A kad nam to nisu omogućili, mi se ponašamo kao da su nas uvrijedili, pa ljubavi i poštovanja više nema. Ukratko, ispada da su ti nogometaši naši samo dotle dok pobjeđuju, a čim počnu gubiti, mi ih se odreknemo.
I, u tom je smislu taj događaj vrlo simboličan. Jer, on pokazuje da mi naopako shvaćamo nogomet, i kao sport i kao sredstvo nacionalne afirmacije. Kao sport zato što ne uviđamo da sport i postoji zbog toga da se čovjek nauči i pobjeđivati i gubiti, i da nauči ostati i u pobjedi u porazu dostojanstven. A kad se radi o nacionalnoj afirmaciji, onda ključna mudrost i jest u tome da se identificiraš sa svojima i onda kad gube, da budeš s njima kad je najteže, a ne da pobjegneš kao posljednja kukavica čim malo zagusti.
Tek kad se naučiš gubiti, možeš smatrati da si netko i nešto. A što znači znati gubiti? Pa, znači nešto vrlo jednostavno: da si svjestan kako nešto vrijediš premda si izgubio, pa da zato idući put možeš i pobijediti. Jer, kad to postigneš, kad stekneš tu svijest, ne visi ti više ponos i dostojanstvo stalno o koncu, i nije svaka utakmica presudna. Tada je samo važno da nešto vrijediš na dugi rok i da znaš koliko to otprilike vrijediš.
I zato nas čeka još dug put. Bit će još mnogo pobjeda, ali i mnogo poraza, pa kad budu pobjede, mi ćemo, naravno, slaviti, ali je pravo pitanje što ćemo raditi kad budu porazi. Kad se prvi put dogodi da dočekamo naše natjecatelje i nakon što izgube, moći ćemo smatrati da smo nešto postigli i u sportu i u nacionalnoj afirmaciji. Kad budemo kadri pozdraviti poražene sportaše - kad nas se skupi na aerodromu barem nekoliko stotina - znat ćemo da će u budućnosti takvih dočeka biti sve manje. Jer, tada će pobjede biti mnogo češće nego porazi.
