Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić u nedjelju je obavio formalnost: proglasio je pobjedu na parlamentarnim izborima na kojima se osobno nije ni kandidirao nego je izbornu listu nazvao svojim imenom, a pobjeda njegove stranke SNS toliko je premoćna da je zabrinjavajuća, na više razina.
Rezultati glasanja, naime, pokazali da po prvi puta u Narodnoj skupštini nema opozicije. Ne samo da je pregazio konkurenciju, koja to, pokazalo se, nikada i nije bila, Vučić je na velika vrata uveo jednostranačje te na mnogo načina, iz demokracije sada i formalno kliznuo u autokraciju. Dakako, učinio je to puno ranije, izbori su tek vrh, već godinama ranije, sustavno i uporno, uz pomoć medija koje je lomio dok ih nije slomio, koje je učinio snažnom polugom svoje vlasti, pa se sada jedva može čuti disonantni ton koji bi bez posljedica kritizirao pomno stvaranu sliku "balkanskog Putina".
Uz pustu medijsku mašineriju, Vučiću "mučeniku" naposljetku su povjerovali i građani, odnosno većina birača, pa sada New York Times može do mile volje pisati kako se Srbija "udaljila od pluralističke kulture", a ostaci razbijene oporbene vojske kukati i jadikovati. "Drago mi je što smo ovako pukli, to dokazuje u kakvom je stanju Srbija", govori sada popularni srbijanski glumac Sergej Trifunović, koji je na izborima predvodio Pokret slobodnih građana (PSG) i ostao ispod izbornog praga.
A u kakvom je stanju, zaista, Srbija?
Jedan od odgovora dade se iščitati iz novog godišnjeg izvještaja ugledne američke nevladine organizacije Freedom House koja po prvi put nakon 2003. Srbiju nije svrstala u "djelomično konsolidirane demokracije", već u kategoriju "hibridnih režima" u kojima je vlast utemeljena na autoritarizmu kao posljedici nepotpune demokratske promjene. Ta je studija nakon netom okončanih izbora dobila i svoj puni legitimitet. Voljeni vođa Aleksandar Vučić i Sjeverna Koreja u srcu Europe, to je slika današnje Srbije, ali to nije jedina loša vijest za Hrvatsku.
S političke karte Srbije praktički je izbrisan Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (DSHV), koji je na izborima ostao bez mandata u Skupštini Srbije i Vojvodine, a kako reče Tomislav Žigmanov, jedina stranka hrvatske manjine zadržala je mjesta samo u parlamentu grada Subotice i jedan mandat u mjestu Bač, i to je jedini način na koji će DSHV osiguravati minimalnu političku relevantnost u Srbiji.
U moru loših vijesti i jedna dobra, u parlamentarnom životu neće sudjelovati radikali Vojislava Šešelja, ali nema dvojbe da će, uz svesrdnu pomoć Vučićevih medija, u javnom životu itekako sudjelovati. Povrh Šešeljeva poraza, Hrvatsku nema što radovati. Vučić na vlasti za nas znači i nastavak agonije s nestalima tijekom Domovinskog rata, znači nepriznavanje patnje hrvatskim logorašima i prestanak svake iluzije o mogućem obeštećenju, ali i cementiranje mita o milijun žrtava Jasenovca u nedostatku argumenata za osvjetljavanje uloge Srbije u ratovima 90-ih na prostorima bivše Jugoslavije. Dakako, i neprekidno podgrijavanje tenzija na relaciji Zagreb - Beograd, i perpetuiranje teze o ustaškoj Hrvatskoj u nedogled.
Ako svoju stranku može nazvati naprednom, autokrat Vučić može sve i samo mu je nebo granica. Jasno je da službeni Zagreb ne može ama baš ništa učiniti u sferi utjecaja na legalno izabranu vlasti u Srbiji, ali mogla je učiniti mnogo za tamošnju hrvatsku manjinu, pa ipak, nije učinila ama baš ništa. činjenica da je Hrvatska ostavila hrvatsku manjinu u Srbiji na cjedilu, zapravo, potpuno je porazna. *
Zašto bi to uopće bilo negativno po nas? Sa Vučićem ili bez njega s njima ionako nemamo ok odnose, a diktatura nam jamči da još dugo neće u uniju. Ja ih tamo ne želim dok ne postanu normalni susjedi.