Nema naloga koji ne donosi neku obvezu. U vojsci zapovijed “Voljno!” ne znači “radi što ti padne na pamet!”. A tajanstveni ‘mandat’ nije ništa drugo nego nalog. Kao što u ekonomiji ne postoji besplatni ručak, tako u Ustavu i politici ne postoji ništa što bi se moglo označiti kao “neobvezujući mandat”. Ni od Boga niti od naroda, vlast se nikada nije dobivala bez naznake cilja i obveza. Složenica “neobvezujući mandat” je čisto proturječje. Pa ipak ga zbunjenoj javnosti, u svrhu daljnjeg zbunjivanja, lansira predsjednik saborskog Odbora za Ustav. Junači se zastupnik kako njega nitko na ništa ne može prisiliti, jer da on ima “neobvezujući mandat”. To u Ustavu ne piše. Pa čak i to što mandat nije “obvezujući” ne znači da zastupnik nema obveza. Cijela konstrukcija je i pravno apsurdna. Zastupnička prisega obvezuje zastupnika da štiti Ustav. A taj Ustav određuje da “vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu”.
Mandat znači pravno obvezujući “nalog”. Kad je izabran, sastavljač liste naložio mu je: “Strogo pazi i nipošto ne daj da ti netko nešto protumači, a posebno ne Ustav. Pazi na Šeksa, a naročito ne profesore prava, s njihovim uvrnutim idejama da bi se vlast, pa i sama Partija, trebala pokoravati Ustavu”. Zastupnik je tako i shvatio svoj posao. Obavljao ga je s početka nešto blaže i opreznije, zatim bogme sve oštrije, po uzoru na partijskog šefa. Pametan je i dobro razumije od koga je dobio “obvezujući mandat”. Zadaća mu je da tumači ustavne odredbe kako već Partija i saveznici od njega traže i sprječava drsko izražavanje suprotnih mišljenja. Tko se buni, preporuča mu se, do daljnjega, preodgoj i doškolovanje!
Zašto “nalog”? U ustavnom pravu, mandat je pravno uređeni odnos između zastupnika i onih koji su mu povjerili neku vlast ili ovlaštenje. Tradicionalno, teorija razlikuje imperativni i predstavnički mandat. I jedan i drugi politički obvezuje: birači očekuju od svog zastupnika da, u okviru ustavnih mogućnosti, djeluje u njihovom interesu. Pravno, međutim, obvezuje samo imperativni mandat: birači imaju pravo i mogućnost opozvati zastupnika prije isteka roka na koji su ga izabrali. Kod predstavničkog mandata to nije slučaj: zastupnik ne može biti opozvan prije isteka roka na koji je izabran. Svrha je da se zastupnik ne veže lokalnim interesima, već da se posveti interesima naroda u cijelosti. Jer narod je izvorište i nositelj vlasti.
Zašto onda u Ustavu piše: “Zastupnici nemaju obvezujući mandat”? Malo tko se sjeća kako je do toga došlo. Kada se pisao Ustav, jedan je od neformalnih ali obvezujućih naloga bilo “čišćenje jezika” od tuđica, među inim i latinizama. Dakle “nemaju imperativni mandat” nije dolazilo u obzir. “Predstavnički mandat” isto nije dolazio u obzir, jer je riječ “predstavnik, predstavništvo” bila osuđena s najvišeg mjesta. “Predstavljaju glumci, zastupnici zastupaju!” ‘Zastupnici nemaju zastupnički mandat’ zvučalo bi glupo. Pa je rečeno “nemaju obvezujući mandat”.
Nitko se nije sjetio pokušati prevesti “mandat”. Predlagao sam da se napiše onako kako jest: “zastupnik odgovara biračima, ali ne može biti opozvan”. Joj, to je tek zvučalo komplicirano! I evo ti vraga! I to godinama. Svojedobno je jedan zastupnik zaključio da, s obzirom na neobvezujući mandat, ne mora niti dolaziti na posao. Drugi je smatrao da ne treba polagati račune za potrošen novac. Neki se načela neobveznosti drže do danas, i bez teoretskih obrazloženja.
Takvo je tumačenje protivno duhu Ustava, kao i temeljnih europskih demokratskih vrijednosti. Europska komisija je još početkom tisućljeća donijela dokument pod naslovom “Načela dobre vladavine”, gdje se participacija birača i odgovornost vlasti ističe kao nužni element demokracije. Lisabonski sporazum naglašava ulogu nacionalnih parlamenata u upravljanju Europskom unijom. Usprkos tome, prečesto smo čuli od hrvatskih ministara, kako oni “imaju mandat naroda” i nikom ne ogovaraju osim na izborima.
Dobro, pa kakav je pravni, a kakav politički položaj zastupnika? Postoji i treći tip mandata, kao odnosa zastupnika i njegovih gospodara. Delegatski mandat stavlja zastupnika u položaj pukog prenositelja volje onih koji su ga izabrali. Oni u svakom trenutku i pojedinom pitanju mogu izabrati boljeg delegata. Taj se oblik mnogo istraživao i još više propagirao u Starom režimu, pa su obranjeni mnogi doktorati i napisane brojne knjige. Sve je to zaboravljeno, uključujući knjige, pa niti se istražuje niti propagira, premda predstavlja temeljni oblik odnosa zastupnika i partijskog vodstva u hrvatskim političkim strankama. Ne vjerujem da bismo mogli čuti zastupnika kako naglašava da njega “ni stranka ni Središnji odbor, ne može natjerati da glasa protivno svojim uvjerenjima”. Kako je pisao Alexis de Tocqueville: “pravnik ili sam sebe uvjeri u ono što treba zastupati ili pak zastupa po svaku cijenu, ono u što ni sam ne vjeruje”.
I drugi su se sada uhvatili “neobvezujućeg mandata”, jer tako zamućen pojam otvara neslućene mogućnosti poigravanja riječima. Sve je teže pokušati javnosti pojasniti pojmove. Kaže se: “dva pravnika – tri mišljenja”. Ali kaže se i “što se babi htilo…” ili pak “kibi-dabi”. Neka od tih mišljenja su dobro prikriveni sofizmi, a neka i grube neistine. A sam originalni “kibi-dabi” još uvijek nije razjašnjen.
