Otome kakva je zemlja u kojoj živim govori informacija da je predsjednik večeras bio gost u Dnevniku RTS-a, a njegovo gostovanje u emisiji koja traje 30 trajalo je 41 minutu, napisao mi je Dragan Đilas u utorak navečer nakon trodnevnog dopisivanja i razgovora telefonom. Predsjednik Stranke slobode i pravde i jedan od vodećih ljudi oporbenog Saveza za Srbiju u tom istom Dnevniku ne može dobiti ni sekundu.
Kada ste u Savezu za Srbiju odlučivali o bojkotu izbora, koji su bili glavni argumenti za bojkot, a koji protiv?
Postoji li zemlja u Europi u kojoj funkcioneri vladajuće stranke pale kuće novinarima, metalnim šipkama opozicionim liderima i studentskim aktivistima razbijaju glave na ulici, u kojoj predsjednik države i njegovi sljedbenici izgovaraju kao pjesmicu da opozicija želi da korona pobijedi i da umre 300.000 penzionera? Postoji li zemlja u Europi u kojoj na četiri televizije s nacionalnom frekvencijom nijedan lider opozicije u dvije godine nije dobio ni sekundu, u kojoj se na javnom servisu četiri godine nije pojavio nijedan profesor, akademik, čovjek iz kulture koji bi rekao jednu jedinu riječ kritike vlasti? Postoji li zemlja u kojoj je na javnom servisu odnos medijske prisutnosti vlasti i opozicije 99 prema 1 posto (Vučić 19.977, ja 48 sekundi u četiri godine), u kojoj sve dnevne novine kontrolira režim i one provode linč svih koji drugačije misle, u čemu im se pridružuje TV Pink? Postoji li zemlja u kojoj ljudi ostaju bez posla jer neće javno glasati za vladajuću partiju, u kojoj se prave popisi i ljudi kolektivno idu na glasanje? I tako dalje i tako dalje... O kakvim izborima mi u takvim okolnostima možemo govoriti?
Jeste li zadovoljni učincima bojkota?
Jasno se pokazalo da je Srbija jednopartijska država. Parlament Srbije u kome su samo stranke Miloševićeva učenika Dačića i Šešeljeva učenika Vučića jasno pokazuje u kakvoj zemlji živimo.
Vučić i njegovi tvrde da izlaznost usprkos bojkotu nije bila manja, nego čak i veća u odnosu na neke od prethodnih izbora.
Jedina izlaznost koja mene zanima jest ona na graničnim prijelazima koja je golema. Besmisleno je u uvjetima pritisaka, krađe, ubacivanja listića, nepostojanja kontrolora na 80 posto biračkih mjesta govoriti o izlaznosti. Ali, ako već želite, činjenice su sljedeće. Ovo je najmanja izlaznost u posljednjih 20 godina. Lako se izračuna da izlaznost nije prešla 40 posto uz sve pritiske koje je vlast provodila. To je za trećinu manje nego 2016.
Jeste li razočarani držanjem međunarodne zajednice, EU, prema načinu izbora?
Naprotiv. Izuzetno sam zadovoljan. Vučiću su čestitali samo Orbán i Tusk. Tri zastupničke grupe u Europskom parlamentu osporile su ove izbore i potpisale službeni dopis u kojem podržavaju zahtjev srpske opozicije da se po ugledu na Makedoniju pošalju ekspertni timovi koji će ocijeniti stanje u medijima i vladavinu prava u zarobljenoj državi kakva je Srbija. Vjerujem da ćemo uz podršku Europe doći do izbora na kojima će narod moći slobodno iskazati svoje mišljenje, odnosno smijeniti Vučića.
Hrvatska već ima novu Vladu i Sabor. Što čeka Vučić?
Mene ne zanima što radi Aleksandar Vučić. Ni pravi li cirkus od formiranja vlade, ni upisuje li školu za košarkaškog trenera dok je Srbija zemlja s najvećim brojem preminulih i zaraženih u odnosu na broj stanovnika. Na današnji dan Srbija ima 35 puta više ljudi na respiratorima od Hrvatske. Prije godinu dana usvojili smo deklaraciju o pomirenju naroda zapadnog Balkana. Predlagali smo razne mjere na početku epidemije, tražili zaštitu za medicinsko osoblje, plaće za one koji ostaju bez posla po modelu koji su prihvatile sve zemlje Europe. Demonstrirali smo protiv odluke da nas zatvaraju na po 84 sata, da penzioneri budu zarobljeni 35 dana bez mogućnosti izlaska na ulicu. Tražili smo i da odustanu od organiziranja nogometnih utakmica u lipnju na kojima je bilo više od 40.000 ljudi jer to nitko na svijetu nije radio. I danas radim na novom ekonomskom paketu jer će stotine hiljada ljudi ostati na jesen bez posla. I zaista me ne zanima što govori čovjek koji svakodnevno izgovara neistine i širi mržnju. Nekada su neprijatelji bili narodi u regionu, danas su to građani Srbije koji drugačije misle.
A već godinama Vučić na prvom mjestu vas imenuje kao najvećeg krivca za sve loše u Srbiji.
Nije lako živjeti dok vam djecu vrijeđaju u školi jer im je otac lopov, dok vam supruzi na ulici viču da je kurva i drolja, dok vas, dok nosite bebu u naručju, napada čovjek jer ste “sve pokrali pa druga djeca zbog toga umiru”... Samo na TV Pinku 2013. više je hiljada puta u nekoliko dana pročitano pismo Željka Mitrovića da sam lopov, nasilnik, da sam opljačkao rođenu ženu i pobio sve prijatelje na spavanju. Tada sam to sve teško podnosio, posebno kad su se starije kćeri zbog toga s majkom odselile iz Srbije. Nisam se bavio politikom od 2014. do 2018. Vratio sam se spreman da se sve to ponovi, i to sto puta jače. Svaki dan lažu o meni Vučić, svi njegovi suradnici, skoro svi mediji. Ne obraćam više pažnju što god da kažu i vjerojatno sam jedini političar na svijetu koji ne čita novine i ne gleda političke emisije. Jedini put kad sam odreagirao bilo je tijekom izvanrednog stanja kada su širom Srbije u vrijeme policijskog sata na krovove zgrada dovodili huligane koji su palili baklje i s koncertnih zvučnika emitirali skandiranje napravljeno po onom čuvenom “Heja, heja cibosi” s tekstom “Đilase, Đilase, vrati pare lopove”. I to sam uradio samo zato što su zvučnike postavili trideset metara od stana u kom žive moja djeca od sedam i devet godina, koja su se uplašila i plakala cijelu večer. Izašao sam na ulicu i kroz suze poručio da ću na svaki način spriječiti da na tom mjestu to ponovno naprave. Izašlo je više stotina građana da me podrži. Nisu to ponovili, a ja sam dobio prekršajnu prijavu što sam braneći pravo na normalan život svoje djece prekršio zabranu izlaska iz stana u vrijeme policijskog sata. Ali sve je to nebitno kad radite stvari u koje vjerujete. Kad znate da je istina na vašoj strani, nitko vam ništa ne može.
VIDEO Dobrica Veselinović za Večernji TV o stanju u Beogradu
Što vas je motiviralo da se osnivanjem Stranke slobode i pravde vratite u politiku?
Kada sam se povukao iz politike, posvetio sam se košarci. Kažu da je za vrijeme mog mandata predsjednika Košarkaškog saveza Srbije osvojeno najviše europskih i svjetskih medalja. Mogao sam ostati u sportskoj priči, ali nisam mogao sjediti i gledati kako se sve oko mene u Srbiji raspada. Vučić mi je 2016. ponudio da budem potpredsjednik u njegovoj vladi i vodim ekonomiju zemlje ili da me ponovo izaberu za gradonačelnika. Zahvalio sam se i godinu i pol dana poslije vratio se u politiku boreći se ne protiv njega lično, već protiv sistema koji je napravio, a koji je razorio sve vrijednosti i osiromašio moju zemlju. Državni sam neprijatelj broj jedan. Nisam se pokajao, vjerujem da ćemo uspjeti. Na kraju krajeva, danas je čast u Srbiji biti protiv Aleksandra Vučića.
Kakav je rezultat vaših tužbi protiv medija? Jeste li tužili i Aleksandra Vučića osobno?
Bit je u tome da je ovo kod nas klasična gebelsovština. Za sve što radi sama vlast optužuje nas iz opozicije – da smo lopovi, nasilnici, da tučemo žene, da dilamo drogu, da smo izdajnici, da dajemo Kosovo. U isto vrijeme Srbija je službeno najkorumpiranija zemlja u Europi, država štiti ljude koji imaju desetke hektara pod marihuanom… Ali to 75 posto građana Srbije nikada nije čulo. Oni su čuli da mi to radimo.
Dobio sam na sudu više desetina presuda protiv medija, ali i funkcionera SNS-a. Što mislite kolika je kazna u Srbiji za medije koji na naslovnoj strani napišu da ste angažirali ukrajinske specijalce da pucaju u narod, da ste tukli ženu i djecu, da ste ukrali 619 milijuna eura, da vaše trojke upadaju u stanove, tuku ljude i pljačkaju, da se zalažete za silovanje novinarke javnog servisa i laži slične ovima? Od sedamsto do osamsto eura. Oni plate kaznu i nastave dalje napadajući suce koji presudu donesu i objavljujući njihova imena. Čak i ministri koji budu osuđeni za to što me nazovu lopovom isti dan kažu da će to i dalje raditi. Sam predsjednik države je više desetaka puta izjavio da sam ukrao 619 milijuna eura iako ni sedam godina otkako nisam gradonačelnik nema nijedne ne presude, nego ni optužnice, ni krivične prijave protiv mene. Ja sam u politiku ušao kao uspješan privrednik čija je firma ostvarivala godišnji prihod do 80 milijuna eura. Nikada nisam primao plaću od države, vozio sam sam svoj auto i godinu dana, koliko sam bio ministar i pet godina koliko sam bio gradonačelnik. Tužio sam Vučića, ali se zasad nije pojavio na sudu. Koliko o meni vlast govori u svojim medijima, najbolje govori podatak da me prije mjesec dana usred Zagreba, u pet-shopu u šoping-centru na Cvjetnom trgu, prepoznala prodavačica: “Pa ne mogu vjerovati, Đilas u mom shopu!” Ja začuđen, otkud mene zna djevojka od dvadesetak godina, i to iz Zagreba? A ona mi kaže: “Ja pratim politiku, gledam malo onaj vaš Pink, Hit tvit. Pa tamo samo pričaju o vama, a vi nikada niste rekli ni riječ. Dokle će vas taj Mitrović tako napadati?” U Beogradu me zaustavila jedna baka i zamolila da me upozna s unukom od dvije, dvije i pol godine. Vidjevši moj zbunjen pogled, rekla mi je: “Ona sad uči nove riječi i to je lako jer joj pokažemo čašu, stol, telefon… Ali dijete je čulo na televiziju sto puta Đilas pa nas pita što je to Đilas i ne možemo joj objasniti!” I onda je rekla unuci: “Evo vidiš, to je Đilas. On je jedno biće.”
Angažirani ste oko građana koji su na prosvjedima premlaćivani, hapšeni i ekspresno osuđivani.
Na snimkama ste mogli vidjeti kako policija tuče ljude koji mirno sjede, kako su prebili autističnog dječaka dok je vozio bicikl, kako 20 policajaca udara pendrecima i šutira nogama čovjeka koji leži na tlu. Nitko od policajaca nije snosio nikakve posljedice za brutalna prebijanja, ali je više od 20 demonstranata završilo u zatvoru. Ljudi su hapšeni na pravdi Boga i, vjerovali ili ne, pritvarani u zgradi Skupštine Srbije. Advokatski se tim uspio izboriti da se presude ponište i da svi osim jednog izađu na slobodu u roku od 48 sati.
U Deklaraciji o pomirenju koju ste objavili na srpskom i albanskom jeziku vaša stranka predlaže način postupnog rješavanja odnosa Kosova i Srbije, ustanovivši odgovornost pogrešnih politika svih strana, uključujući međunarodnu zajednicu.
Ako želimo živjeti kao ljudi, neophodno je da dođe do pomirenja naroda. I to ne samo srpskog s albanskim, već i s hrvatskim i bošnjačkim. Mi svi i dalje živimo u ratovima završenim prije 75 ili 25 godina. Danas na sveučilištima u Prištini, Sarajevu, Zagrebu i Beogradu studiraju djeca koja nisu bila ni rođena kad su vođeni ti ratovi. Možemo li napokon prestati učiti ih da mrze svoje susjede? Možemo li zajedno čuvati uspomenu i odavati počast svim žrtvama s idejom da se takve stvari nikada više ne ponove? Ja vjerujem da možemo.
U Deklaraciji se uopće ne spominje pitanje (ne)priznavanja Kosova, ali se zato govori o međusobnom priznavanju diploma, dokumenata, o poticanju suradnje, o zajedničkom istraživanju svih ratnih zločina i sudbina nestalih, a preduvjet za sve to je smjena sadašnjih vladajućih garnitura i Srbije i Kosova...
Ne mogu mir donijeti ljudi koji su okrvavili ruke u ratovima ili im je jezik krvav jer su druge huškali i slali u rat. Srpski i albanski narod ne mogu se dogovoriti oko statusa Kosova jer o tome imamo dijametralno suprotne stavove. Ali, zašto se ne možemo dogovoriti da Albanci mogu prolaziti svojim automobilima kroz Srbiju bez obzira na to kakve tablice imaju, da se djeca natječu u raznim sportovima, da se Albanci s Kosova i Metohije liječe u bolnicama u Nišu ili Beogradu ne tako što nose gotovinu i plaćaju unaprijed, već da im je dovoljna uputnica kosovskog fonda za zdravstvo? Što mislite koliko bi ljekovito bilo da se na prištinskoj televiziji pojave Srbi koji su štitili Albance tijekom rata, a na beogradskoj Albanci koji su štitili Srbe? Hajde da o tim ljudima govorimo, a da svatko uradi sve da oni koji su zločine činili završe tamo gdje im je mjesto. Hajde da ekonomski surađujemo, da ljudima porastu plaće, da svako može planirati da ide s djecom na more, a ne da nema ni za sladoled da im kupi. Kad sve to uradimo, kad postanemo region zadovoljnih ljudi, onda ćemo riješiti i najteže probleme.
Vjerujete li da je moguća u skoroj budućnosti istinska katarza i pomirenje?
Apsolutno da. Pogledajte koliko je pomirenju Srba, Bošnjaka i Hrvata doprinio vladika Grigorije. Njegove inicijative za zajedničko djelovanje triju religija u Bosni, njegov govor u Dubrovniku i isprika zbog bombardiranja toga povijesnog grada. Kada bi se svi ili bar oni koji vode države ponašali na takav način, tražili stvari koje nas spajaju, a ne one koje nas razdvajaju, stvari bi se promijenile. Zašto da se svađamo oko Nikole Tesle? Je li činjenica da je bio Srbin koji se rodio i odrastao na teritoriju današnje države Hrvatske? Pa može li nas, pobogu, Tesla spajati umjesto da nas razdvaja? Sjećate li se fotografije s Olimpijade u Riju kada jedan pokraj drugog stoje Bojan Bogdanović, Hrvat, i Bogdan Bogdanović, Srbin? Ja je se sjećam jako dobro, kao i komentara mnogih svjetskih medija.
Konkretno, kako pomiriti tako različite narative, sjećanja, emocije i načine na koje će se i ove godine u Srbiji i Hrvatskoj obilježavati godišnjica Oluje?
Možemo li se za početak složiti da se ne slažemo oko ocjene te vojne operacije? Da Hrvati Oluju doživljavaju kao oslobođenje dijela hrvatskog teritorija, a Srbi kao operaciju kojom je protjeran golem broj naših sunarodnjaka? Možemo. Imam li ja pravo glasno reći da je tijekom te vojne operacije ubijen moj rođak koji je prije rata živio u Zagrebu i kojeg je iz Srbije u Krajinu na silu poslao Milošević, koji nikada metak nije opalio i koji se predao hrvatskim snagama? I da očekujem da vi kažete da vam je žao zbog toga ili zbog toga što je tijekom Oluje u selu Očigrije u planini iznad Martin Broda spaljena kuća u kojoj su živjeli moji baka i djed? Mislim da imam.
A imate li vi pravo da navedete tko je od vaših stradao tijekom rata ili da kažete da je Vukovar uništila JNA i da su mnogi civili izgubili živote? Apsolutno da. I reći ću vam i da mi je iskreno žao zbog toga. A možemo li se složiti da na ovaj svijet dolazimo prvo kao ljudi, a tek potom kao Hrvati i Srbi i da kao ljudi s ovog svijeta odlazimo? I da je svako ubijeno ili poginulo dijete prije svega dijete bez obzira na nacionalnost? Mislim da i to možemo. Ima li svatko pravo oplakivati svoje žrtve i je li normalno da nam je žao svakog nevinog čovjeka koji je stradao u tom ratu? Vjerujem da da. Kada kao narodi izaberemo da nas vode ljudi koji mogu izgovoriti ovo što sam napisao, onda će biti šanse da napravimo korak naprijed u našim odnosima.
Iznijeli ste ovaj tjedan vrlo razrađen ekonomski program za spas Srbije koji ste predložili... kome?
Najviše bih volio kada nikada ne bih spomenuo ni Vučića ni njegovu kamarilu.
Bio sam gradonačelnik u čijem su mandatu napravljena tri mosta, 45 dječjih vrtića, osam osnovnih škola, otvorena dva rodilišta, 100.000 penzionera primalo je još jednu-dvije penzije, davali smo novac svakoj ženi u trudnoći i nakon rođenja djeteta... Plaćali smo VTO za parove koji nisu mogli imati djecu prirodnim putem... I na osnovi toga sam uvjerljivo pobijedio Vučića 2012. I danas vidim politiku kao posao u kome ljudima rješavate probleme. Zato i predlažem ekonomske mjere u ovoj katastrofi koja nas je snašla, kao i mjere u obrazovanju, zdravstvu. Mjere za spas života. I to, po mome mišljenju, treba raditi opozicija boreći se zajedno s Europom da Srbija prihvati europske vrijednosti. Vjerujem da ćemo doći do slobodnih izbora na kojima Vučić neće imati nikakve šanse da pobijedi. Hoćemo li se za potvrdu pobjede morati boriti na ulici, ne znam. Šešeljevi radikali kroz povijest uvijek su bili najveće kukavice koje se iživljavaju nad slabijima. Kad bi zagustilo, prvi su bježali. Vjerujem da je i ova njihova apdejtirana verzija ista.
Koliko je točan dojam o općem nepovjerenju prema svima iz opozicije koji su već sudjelovali u vođenju države?
Osam godina traje ta Vučićeva kampanja da su prethodnici sve uništili. Kako ne možete odgovoriti, kampanja je vrlo uspješna. Namijenjena je ne samo njegovim glasačima već i onima koji su protiv njega kako bi zaključili da nemaju za koga glasati – Vučić je loš, ali ni ovi ništa ne valjaju. Stalno se traže novi ljudi, a kada se pojave, režim ih sotonizira i uništi za manje od godinu dana pa se oni povuku iz politike ili vode stranke koje ne dobivaju ni dva posto glasova. Svi su isti – to je upravo Vučićeva kampanja, a njegovim biračima, koji su po pravilu manje obrazovani i imaju manje informacija, to ne smeta. Našima smeta. A ne da nismo isti, nego nismo ni slični. Recimo Vučić i ja. Kad je on bio Šešeljev generalni sekretar i izbacivao hrvatsku djecu iz vrtića u Zemunu, ja sam vodio studentski protest protiv Miloševića i borio se protiv širenja mržnje prema drugim narodima. Kad je on huškao na rat, ja sam nosio crni flor za Sarajevo. Dok je on pisao za Veliku Srbiju, ja sam bio urednik na kultnom radiju B92. On nema ni dana radnog staža izvan politike, ja sam u politiku ušao kao suvlasnik firme koja je u tom trenutku imala više desetaka milijuna eura prihoda. Danas, kao i prije 30 godina, želim Srbiju u EU, smatram da nam je Europa najveći prijatelj. Vučić smatra da se trebamo okrenuti Kini i Xi Jinpinga naziva bratom dok ljubi zastavu Kine.
Vidite li u tom nepovjerenju i odgovornost prijašnjih vlada i vlasti u kojima ste i vi sudjelovali?
Jesmo li mi iz opozicije idealni? Daleko od toga. Je li bilo grešaka kada smo bili na vlasti? Da. Ali nismo bili u dilu s kriminalcima, ni organizirali mitinge podrške ispred sudova gdje se sudi funkcionerima za pokušaje ubojstva novinara ili seksualno zlostavljanje.
Nismo žrtvovali živote ljudi da bismo dokazali da se mogu održati izbori, ni falsificirali broj oboljelih i preminulih da pokažemo kako se uspješno borimo protiv korone. Nismo krivotvorili ekonomske podatke da pokažemo kako napredujemo i, ono što je najvažnije, nismo i ni danas ne mrzimo one koji mrze nas. Srbiji je dosta podjela. Vrijeme je da se napokon promijeni.
Postoji li iole ozbiljan novinar u Europi koji imalo drži do sebe koji će glorificirati pojedine segmente i pojedine ministre Vučićeve / Dačićeve vlade. Postoji, a zove se Branimir Pofuk.