Svi su parlamenti u svijetu skrojeni tako da djeluju kao kazališta; ne čudi što se na tim daskama odvijaju permanentne predstave, najčešće spontano i bez ikakve dramaturgije, kakvoj je nazočio preplašeni akademik Reiner prije nego što je u sabornici objavio fajrunt.
Nije Hrvatski sabor jedino takvo mjesto u svijetu koje figurira kao nepriznati Talijin hram, gdje naturščici obično igraju sami sebe više nego vrhunske političare koji bi, inače, tamo trebali nastupati. Najbolji govornici, najduhovitiji političari, najoštroumniji polemičari, oni bi trebali zauzimati mjesta u parlamentu. Da nikome ne bude dosadno. Odvija li se na Markovu trgu tako siromašni život kad jedan performans s desetak zastupnika može ugroziti funkcioniranje Sabora?
Iz našeg parlamenta rijetko izlaze duhovitosti koje prežive 24 sata. Manje-više govore isti zastupnici i govore više-manje iste stvari. To je naš parlamentarizam, koji moderatori kontroliraju kartonima, iz bojazni da i u tim utakmicama mogu popucati ligamenti od malo jačih udaraca. S najvišeg se mjesta u sabornici dijele kartoni kao da je to dokaz autoriteta funkcije. Ako je u tome autoritet, onda Saboru ne treba straža da ga dodatno ruši, dovoljno je ukinuti opomene ili spustiti visoko mjesto, da ne prekida borbu, sve dok ima mišljenja.
Ideje i duhovitosti uglavnom “stanuju” u dobrim parlamentima. U nas nove ideje obično putuju kratko, s jednog na drugi kraj Markova trga, a uvaženi zastupnici zaboravljaju da predstavljaju narod, koji se zna šaliti na vlastiti račun, osobito kad mu je teško. Kakva je duhovitost reći nekome da je čoban; nekad se stvarno čini da bi bilo bolje da je više čobana u Saboru! Ili da je netko uhljeb. Kao da svi uhljebi mogu stati na tih par stotina četvornih metara političkoga prostora! Duhovit će čovjek čitati Marka Twaina; neduhoviti Ustav ili saborski poslovnik.
Možda su kartoni doista jedino sredstvo da se Sabor ne pretvori u Vitezov kokošinjac. Tad bi trebao imati jače argumente od vlastite straže, s kojom će u tome visokome domu jednom pasti sloboda mišljenja. Baš bi Sabor morao biti mjesto slobode izričaja a ne ograničavanja slobodnoga govora. Čak i kad netko zlorabi slobodu, čini to najprije na svoju štetu, kao što je to doživio zastupnik – kojemu, inače, ne nedostaje govorničkoga dara – kad je zaratio s novinarima.
U parlamentima se kažnjavaju vulgarnosti: one osiromašuju politički duh. Gore su i od fizičkoga napada, ako šaka promaši oko, ili ako bačena torba ne pogodi glavu. Riječi su opasne kad izražavaju mržnju, ili kad na mržnju pozivaju; nasilje je uvijek puno mržnje. Jedno je onemogućiti mržnju i nasilje, a drugo omogućiti slobodu govora.
Po definiciji, parlament je mjesto razlika i poprište političke borbe. Razumljivo je što se borbe hoće kanalizirati, ili čak ograničiti, da ne prijeđu granicu (ne)civiliziranosti. Ali, ne tako da u prvome planu budu restrikcije slobode, nego sloboda sama; ne da dominantne bude slike, nego ideje; ne da se kažnjavaju podnošljivi prijestupi, nego da se nagrađuje vrhunska duhovitost.
Svaki parlament ima svoje bukače i profesionalne govornike; rijetki po njima mjere svoje vrijeme.
Pogledajte noćno prepucavanje u Saboru:
A ko više izražava mržnju prema slobodnoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj i Hrvatima, ako ne drug Galić, jugonostalgićar, komunjara, Brozov libling...?