S kartom za Cape Town, u jednom smjeru, Željko i supruga krenuli su na put 1981. Iako mu je tada bilo tek 27 godina, već je bio pravi majstor svog, strojobravarskog zanata, koji je ispekao radeći na održavanju postrojenja, u pogonima nekadašnje tvornice namještaja, u Novoj Gradiški, a potom i u 'Digitronu' iz Buja, prvoj europskoj tvrtki koja je proizvela džepno računalo.
"Odluka da preselimo u Afriku došla je spontano. Led je, naime, probio brat moje supruge koji je, već neko vrijeme, živio i radio u Južnoafričkoj Republici te je, oženivši Južnoafrikanku, odlučio tamo i ostati. Kada su nas posjetili u Istri, predložili su nam da i mi dođemo u Afriku, jer su uvjeti života i rada bili na zavidnom nivou. Ideja nam je odmah bila zanimljiva te smo predali sve potrebne papire, a već nakon dva-tri mjeseca stigao nam je i poziv iz ambasade Južnoafričke Republike, u Beču. Dobili smo rok od 6 mjeseci u kom je trebalo odlučiti - preseliti u Afriku ili ostati u Hrvatskoj. Kako su, na jugu Afrike, tada trebali iskusne radnike, bili su, pa je ponudu, koju sam dobio, bilo teško odbiti– sve je bilo plaćeno, putni troškovi i avionske karte, a u Cape Townu me čekao i dobro plaćen posao", prisjeća se Željko te, 1981. godine, kada su, supruga i on, spakirali čitav život u kofere te se ukrcali u avion i krenuli na put u nepoznato.
Odgovoran posao na nuklearnom reaktoru
Snašli su se brzo, u manje od mjesec dana pronašli su svoj prvi stan te su se oboje zaposlili. Supruga je dobila posao u računovodstvu, a Željko je, prve dvije godine, radio na izgradnji nuklearke. Bio je jedini Hrvat, ali i jedan od rijetkih stručnjaka, kojem su povjerili posao na izgradnji prvog, nuklearnog reaktora u Južnoafričkoj Republici, koji još i danas radi. Napredovao je krupnim koracima te su ga brzo unaprijedili u inspektora radova na nuklearki. Veća odgovornost donijela je i bolju plaću koja je, u to vrijeme, kaže Željko, bila čak pet puta veća od one koju je primao u Hrvatskoj.
"U Južnoafričku Republiku smo doselili u vrijeme službene politike aparthejda. Standard života bio je tada, jednom riječju, nevjerojatan. Istina, radilo se mnogo, od 7 ujutro, do 5 sati popodne, no rad je bio adekvatno plaćen, a firma mi je dala i službeni auto, karticu za gorivo i niz drugih pogodnosti. Plaće su tamo, u to vrijeme, bile dvostruko veće nego, primjerice, u Njemačkoj, dok su troškovi života bili znatno manji pa smo, iako smo krenuli od nule, napredovali jako brzo. Novi automobil mogao sam kupiti od šestomjesečne plaće, a stambeni kredit, za prvu kuću otplatili smo za samo sedam godina, što je sjajno, u usporedbi sa stambenim kreditima koje mladi danas otplaćuju po 20 ili čak 30 godina",
priča nam Željko.
Nakon što je svoju prvu kuću u Cape Townu, uglavnom sam, adaptirao, od podruma do krova, prodao ju je i na njoj zaradio deset puta više no što je uložio te je sljedeća investicija bila velika kuća s bazenom, u kojoj je, sa suprugom, živio sve do njene smrti. Nakon što je ostao sam, u toj je velikoj kući, prepunoj uspomena, izdržao još nepunih pet godina. Samoća i nostalgija učinili su svoje te se, usred pandemije, odlučio vratiti u Hrvatsku.
VEZANI ČLANCI:
1994. – godina velikih promjena
Nakon rada u nuklearci, nekoliko je godina, priča nam, radio u tvrtki koja je proizvodila dijelove za Mercedesova vozila, a potom je bio menadžer u tvornici čiji je vlasnik bio poduzetnik iz istočne Njemačke. Svestrani je hrvatski Južnoafrikanac neke strojeve, koji i danas rade u pogonima u Cape Townu, sam patentirao pa ga i danas, iako je u mirovini i tisućama kilometara daleko, kada zaškripi,
telefonom zovu iz bivše afričke firme, kako bi im pomogao savjetom.
"Godine 1994. na vlast su, u Južnoafričkoj Republici, došli crnci, koji tamo čine 90-postotnu većinu. Iako su, tada, od svojih prethodnika, naslijedili mnoga napredna, tehnološka rješenja, moderne tvornice i suvremene pogone, nisu ih, na žalost, adekvatno održavali, a cijenu toga sada plaća tamošnje stanovništvo. Iako imaju dvije nuklearke, zbog neodržavanja, danas imaju problem i s opskrbom električnom energijom, te su svaki dan redukcije struje. Jedno je vrijeme i opskrba vodom bila problem te je potrošnja, po osobi, bila ograničena na samo 25 litara dnevno, dok je cijena svake dodatne, potrošene litre bila deset puta veća", priča Željko, koji je u Južnoafričkoj Republici zaradio i mirovinu no, nakon povratka u Hrvatsku, ona mu se ne isplaćuje mjesečno, nego jednom na godinu.
Za buduću mirovinu u Južnoafričkoj Republici se, kako kaže, izdvaja 12 posto plaće, od čega 7 posto daje odmah firma, a još 5 posto uplaćuje svaki radnik. "Ono po čemu se razlikuje Hrvatska i JAR je i to što tvrtke tamo nemaju ništa sa zdravstvenim osiguranjem svojih zaposlenika. Svatko ga plaća sam, no za mjesečni iznos od 300-tinjak eura, što, s obzirom na tamošnje plaće, nije mnogo, pokrivene su apsolutno sve zdravstvene usluge. Čitav zdravstveni sustav im funkcionira besprijekorno, nema lista čekanja, a na red za operaciju dolazi se za dan do dva", kaže povratnik u Novu Gradišku.
Visok standard, ali niska razina sigurnosti
Na pitanje zašto se, nakon gotovo puna četiri desetljeća, ipak odlučio vratiti u Hrvatsku, odgovor je kratak- zbog osjećaja sigurnosti, koji je neprocjenjiv!
"U Južnoafričkoj Republici sloboda, kakvu poznajemo, mi, u Hrvatskoj, ne postoji. Niti na ulici, ali niti u vlastitom domu, nema sigurnosti. Kriminal i razbojništvo su tamo sastavni i neizbježan dio života. Za ilustraciju, mogu samo reći da sam, svaku noć, provedenu u Cape Townu, spavao s dva pištolja pored kreveta, koja sam, naravno, legalno posjedovao“, otkriva nam Željko i onu drugu stranu života na jugu Afrike.
Iako je standard tamo i dalje visok i na tom su se planu, kaže, dogodile velike promjene. Tamošnja valuta, Rand, znatno je pala – osamdesetih je, sjeća se naš sugovornik, vrijedila gotovo isto kao i američki dolar, dok danas, za jedan dolar, treba izdvojiti čak 16 randa.
"Za nas, doseljene bijelce, od osamdesetih, do danas, znatno su se promijenili i uvjeti života, pa je sada mnogo teže, ako ne i nemoguće, dobiti posao. Upravo je stoga, velik broj mladih, koji su druga ili treća generacija doseljenika, odselio u Europu ili Ameriku", pojašnjava Željko. Kada je tek došao u Cape Town u tom je gradu, kaže, bilo oko 35 obitelji iz Hrvatske, a nešto više ih je živjelo u Johannesburgu i Pretoriji. No i njihovi su se potomci, u međuvremenu, uglavnom odselili.
"Među posljednjima su iz Južnoafričke Republike otišli moji prijatelji, koji su, nakon povratka svoje djece u Hrvatsku, također odlučili sve tamo rasprodati i vratiti se na Korčulu, gdje danas uzgajaju masline i uživaju", pojašnjava Novogradiščan, koji je čak 39 godina, umjesto bijelog, imao ljetni Božić, jer, na jugu Afrike, ljeto počinje 21. prosinca.
Velike razlike
No, nisu samo godišnja doba "naopačke", pa je na jugu Afrike ljeto, onda kada je kod nas, u Hrvatskoj, zima. Na cestama JAR-e i vozi se, "naopako", lijevom stranom. Navika je to koja je Željku, po povratku u Hrvatsku, jako zagorčala život. Milimetri su ga dijelili od ulaska u pogrešan prometni trak i sudara s autobusom, a vožnju je otežavalo i to što je, tijekom 40 godina vozačkog staža, navikao na mjenjač s lijeve strane te mu još i danas lijeva ruka 'zaluta', kada treba mijenjati brzinu. Velike su razlike, kaže, i u prehrambenim navikama.
"U Africi se najviše jedu voće i povrće, kojeg, tijekom cijele godine, ima u izobilju, a cijene su mu bagatelne. Dok ovdje jedan avokado košta više od jednog eura, za jedan se euro, u Cape Townu, može kupiti ne jedan kilogram, nego puna velika vreća voća. Ipak, u odnosu na vrijeme kada sam došao i ovo kada sam odlazio iz JAR-e, cijene su i tamo podivljale te su višestruko veće“, zaključuje naš sugovornik.
Impresivna turistička ponuda
Zemlja sa samo tri godišnja doba, u kojoj nema zime i temperatura nikada ne pada ispod 5 stupnjeva Celzijusa, omiljena je turistička destinacija. Najbrojniji turisti su Englezi, a turistička je ponuda vrlo maštovita i bogata. U jednom se danu, tako, možete i grudati na planinama i kupati u čak dva oceana, različitih nijansi - Indijskom i Atlantskom, koji se sastaju kod rta Agulhas, koji je ujedno i najjužnija točka Afrike, iako mu je slavu ukrao Rt dobre nade. Na kupače, zbog morskih pasa, čitavo vrijeme budno motre brojni čuvari. Uoče li opasnost, odmah uključuju sustav za uzbunjivanje, koji upozorava kupače da izađu iz mora. Oni hrabriji, se ipak mogu, zaštićeni, u specijalnim kavezima, naći oči u oči s bijelim morskim psinama te ih promatrati iz neposredne blizine.
"Iako su vina proslavila Francuze i Talijane, najbolja crna i bijela vina se proizvode u obiteljskim vinarijama, u okolini Cape Towna, koji je okružen stotinama hektara starih, vrhunskih vinograda. Južnoafrička Republika je doista prekrasna zemlja i mada sam tamo živio 40 godina, još uvijek nisam stigao sve vidjeti, jer jedan je život malo da obiđeš sve njene obale, raskošne parkove, upoznaš sve tajne bogate flore i faune....“, kaže nam Željko.
Budući da danas ima dvojno državljanstvo, ako ju poželi još koji put posjetiti, vrata njegove druge države su mu širom otvorena, no put do tamo je, kaže, predug. Direktnih avionskih linija nema, presjeda se u Dubaiju, Istanbulu ili Amsterdamu, u avionu se provede i više od 15 sati, a putovanje, zbog presjedanja i čekanja, traje čitav dan, stoga je, po svemu sudeći, karta za povratak u Hrvatsku ipak bila karta u jednom smjeru.
VIDEO: Sve manje vremena preostaje za spas turista iz podmornice
Samo jos jedna drzava s pretezno crnackim stanovnistvom koja je nakon "oslobodjenja" bitno nazadovala. I Indijci kojih je tamo zaista puno odlaze