Posljednje ankete pokazuju da 60 posto Hrvata ne želi euro, a Vlada uporno objavljuje sve ambicioznije planove da ga uvede. Kao da govori različitim jezikom.
Građani su u strahu već desetak godina od raspada EU, nestabilnosti eura, grčkih i ostalih problema. Dobiva se dojam da nema intelektualca u Europi, a u Americi pogotovo, koji nije rekao da sumnja u projekt eura. Ili da nije moguća monetarna, ako nema fiskalne unije, što je elementarna ekonomska glupost, premda bi bilo bolje da ona postoji. Često se ističe da uvođenjem eura plaćamo cijenu suverenosti – na apoenima će biti manje hrvatskih povijesnih ličnosti. Treba reći da se time monetarni suverenitet ne gubi nego, naprotiv, jača. Naime, danas smo objekt svih politika jer štedimo u eurima i razmjenjujemo robe i uslugama u toj valuti, a nikakav utjecaj na njeno emitiranje nemamo. Uvođenjem ove valute odlučujemo o onome o čemu jučer nismo mogli.
Populisti neinformirano straše najavama rasta cijena nakon konverzije u euro, što nikako nije točno jer prema statistikama u zemljama koje su uvele euro, cijene nisu porasle u značajnijem obliku (prosjek rasta je svega 0,23 posto). Uostalom, oko 75 posto domaće štednje je u eurima, dok je za tu valutu vezano gotovo tri četvrtine ukupnih dužničkih obveza.
Uvođenje eura donosi niže kamatne stope za građane, tvrtke i države. Nestat će troškovi konverzije od stotinjak milijuna eura godišnje, što će ostati u džepovima domaćih tvrtki, jer će taj iznos turisti trošiti, umjesto da plaćaju konverziju.
Mlađi su pogotovo za jer su otvoreni i žele djelovati i studirati vani, sudjelovati na razmjenama, a upravo će euro ojačavati njihove ekonomske veze, pa i moguće razmišljanja o ulaganju ili povratku u zemlju. Hrvatska s eurom će biti atraktivnija zemlja nego je to danas.
Ali, euro nije stvar glasanja nego zadovoljavanja kriterija. Koje Hrvatska samo formalno ispunjava. Premda temeljene odrednice Mastriškog sporazuma trenutno praktično ostvaruje, kako to ističe ministar financija, Hrvatska će vrlo teško u idućih pet godina uspjeti izdržati u smanjivanju razlike tekućeg i javnog duga s onim koji je maksimalno dopušten da bi se ušlo u eurozonu.
Dakle, Hrvatska tek treba zadovoljiti kriterije, da bi se otvorila vrata. Koliko je demokratski reći da nešto nećemo, što uostalom i ne možemo imati. Apsolutno je jasno da je zapravo najbitniji trenutak za Hrvatsku, nakon osamostaljenja, bio ulazak u Europsku uniju, kao i osnovni element djelomične ekonomske stabilizacije, a ne neke posebne mjere domaćih aktera. Iskustvo samostalnog vođenja monetarne politike dugo četvrt stoljeća je iza nas. Dovoljno za shvatiti da je euro, kao što je bio i ulazak u EU, najvažnija stvar za naše discipliniranje i konačno ekonomski oporavak kakav zaslužujemo.
A da? Zato je Poljska puna Slovaka koji dolaze u nabavku prehrambenih proizvoda ? Zato što ih je Euro silno usrećio?