Izgubljeni život na radnome mjestu vrijedi 220.000 kuna. Ipak, iskustvo pokazuje da vlasnici hrvatskih tvrtki nisu toliko jaki u isplatama odšteta koliko su galantni u riječima i verbalnom iskazivanju tuge. Hrvatski zakoni naglašavaju da obitelj ima pravo tražiti od poslodavca naknadu materijalne i nematerijalne štete u slučaju nesreće na radu u kojoj je radnik smrtno stradao ili je ozlijeđen tako da će mu to umanjiti radnu sposobnost, zbog čega će trpjeti i on i njegova obitelj.
Nijedan propis nije odredio visinu odštete, ali umjesto zakonodavca to je učinila sudska praksa. Od studenoga 2002. godine hrvatski sudovi dosuđuju odštete prema presudi Vrhovnog suda u kojoj je odšteta zbog gubitka bliskog srodnika procijenjena na 220.000 kuna. Preračunato u redovita primanja, obitelj može računati na odštetu u protuvrijednosti triju prosječnih godišnjih plaća u državi. Jasenka Vukšić, pravna savjetnica u Sindikatu graditeljstva Hrvatske, djelatnosti s najviše nesreća, ističe da se tvrtke i poslodavci različito ponašaju nakon smrtnih slučajeva.
Neki se poslodavci odmah nagode i obitelji isplate odštetu, sami ili s osiguravateljem, dok je puno poslodavaca koji negiraju bilo kakvu odgovornost za nesretni slučaj i odbijaju isplate ističe Jasenka Vukšić. Sindikat savjetuje radnike ili obitelji da tuže tvrtke i poslodavce koji odbijaju isplatiti odštetu te u sudskoj parnici zatraže naknadu štete.
Sindikat ne može zastupati radnike u građanskim parnicama, već to mogu samo odvjetnici, ali dajemo im sve potrebne informacije i pravnu pomoć dodaje Vukšićeva i objašnjava da je presuda Vrhovnog suda orijentir za nagodbe koje poslodavci koji pristanu na isplatu uglavnom poštuju jer znaju da bi ih sudski spor više stajao. Dakako, oni koji love u mutnom i koji ne žele novčano poduprijeti svoj dio odgovornosti za smrt radnika, podnose sudske tužbe, odugovlače, pa i svjesno gase poduzeća kako bi izbjegli isplate. Pravnici tvrde da se parnice za odštetu otegnu na desetak i više godina.
