Poljoprivreda i svi aspekti povezani s poljoprivrednom proizvodnjom trebali bi u svakoj državi biti teme od prvorazredne gospodarske i političke važnosti, teme oko kojih će se kontinuirano u javnosti voditi rasprave i u kolaboraciji sa stručnim analizama i mišljenjima predlagati i donositi strategije, programi i rješenja. Naime, treba li to uopće i isticati, poljoprivredna proizvodnja uvjet je opstanka života i kao takva temelj je svake druge djelatnosti. Međutim, u Hrvatskoj smo već nekoliko desetljeća svjedoci da pitanja poljoprivredne politike tek sporadično pokreću šire javne rasprave, a i tada se najčešće gube u nekoherentnim rješenjima i nesustavnim provedbama. Opća je ocjena u javnosti, a ona je najvećim dijelom i točna, da Hrvatska ne ispunjava ni približno potencijale svoje poljoprivredne proizvodnje, ali i dalje se uglavnom luta u razmišljanjima koje bi preduvjete trebalo ostvariti za snažniju poljoprivrednu proizvodnju te kako organizirati i poticati uspješniju poljoprivrednu djelatnost. Štoviše, nisu bila rijetka ni pitanja trebamo li se uopće previše i truditi oko podizanja poljoprivredne proizvodnje ili bi država veću pozornost trebala posvetiti podizanju nekih drugih gospodarskih grana.
Aktualna situacija s pandemijom koronavirusa, sa svojim još nesagledivim geopolitičkim posljedicama, brzo nas je, međutim, među ostalim, vratila izvorištu – zabrinutosti zbog toga može li naša politička zajednica stanovništvu osigurati dovoljno hrane. U javnosti se tako sada više ne može naići na mišljenja koja upravo samodostatnu proizvodnju većeg dijela prehrambenih proizvoda ne bi smatrala jednim od prioriteta države te se svakodnevno iskazuje zabrinutost vezana za temeljnu činjenicu – Hrvatska znatno više prehrambenih i poljoprivrednih proizvoda uvozi nego što izvozi, odnosno većinu njih ne osigurava dovoljno ni za potrebe svoga stanovništva. U aktualnom trenutku, mjere koje je poduzela Vlada Republike Hrvatske pomažu poljoprivrednicima u rješavanju akutnih problema, ali one ne mogu poslužiti kao strateške smjernice u svrhu unapređenja poljoprivrede. Stoga mi je namjera u ovome kratkom tekstu naglasiti one mjere koje bi utjecale na stvaranje potrebnih uvjeta za snažniju i kvalitetniju proizvodnju i čije je ostvarivanje preduvjet svih daljnjih strategija i programa u poljoprivredi.
Počet ću s kratkim pregledom poljoprivrednih proizvoda koje Republika Hrvatska izvozi i uvozi. Izvozimo žitarice: pšenicu, kukuruz, ječam i zob; uljarice: uljanu repicu, soju i suncokret te voće: mandarine, trešnje i višnje. Međutim, ova samodostatnost žitarica i uljarica sirovinska su osnova, dok njihove preradbene proizvode gotovo sve uvozimo. Uz maslinovo i sojino ulje uvozimo: sve povrće, veći broj voća, šećer, jaja, med, mlijeko, meso i gotovo sve prerađene vrijednosti biljnog i životinjskog podrijetla. Ako postoji društveni i politički konsenzus da ovu negativnu bilancu trebamo pokušati promijeniti, tada, ponavljam, ponajprije treba krenuti od stvaranja potrebnih uvjeta proizvodnje koji sada ne postoje ili ih treba popraviti. Poznato je da na gotovo cijelom prostoru Hrvatske postoje povoljni prirodni uvjeti, ali postoje i određeni nepovoljni uvjeti proizvodnje za uspješnu, sigurnu i raznoliku poljoprivrednu proizvodnju. Oni se odnose na proizvodne površine i njihovu uređenost, koje je potrebno popraviti: usitnjena zemljišta i mala poljoprivredna gospodarstva; postojeće neobrađene i zapuštene površine; na zapuštenim površinama potrebno je njihovo uređenje izvođenjem agromelioracija, a na jednom dijelu primjena odvodnje za rješavanje suvišnih voda; na većem dijelu sada korištenih površina s pogodnim tlima potrebno je postaviti sustave navodnjavanja i popraviti strukturu uzgajanih kultura.
Okrupnjavanje površina i povećanje poljoprivrednih gospodarstava
Jedan od velikih razloga naše neefikasne poljoprivrede su usitnjene površine, a uz to su parcele i dislocirane, kao i mala poljoprivredna gospodarstva. Najveći dio naših površina u vlasništvu je manjih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (u daljnjem tekstu OPG-a) koji nisu u stanju proizvoditi potrebnu količinu hrane za tržište i stvarati vrijednosti za investiranje u gospodarski razvoj. Stoga je za otklanjanje ovog nepovoljnog uvjeta proizvodnje nužno konačno pristupiti sustavnom okrupnjavanju u našoj poljoprivredi. Hrvatska ima, prema Upisniku poljoprivrede, 162.248 OPG-a i oni su u proteklih 29 godina, a i danas su, glavni subjekt poljoprivredne proizvodnje jer koriste 76,1 posto površina. Prosječna površina OPG-a je 6,8 hektara, s tim da čak 71,2 posto koriste prosječnu površinu od 4,99 hektara, dok svega pet posto gospodarstava koriste više od 20 hektara. Njihova ukupna površina rascjepkana je prosječno u sedam parcela, koje su dislocirane na udaljenosti do čak 40 kilometara. U prosjeku gospodarstvo Europske unije koristi dva puta veću površinu, koja je cjelovita ili se eventualno nalazi na dvije lokacije. Važan podatak prikazalo je i Ministarstvo poljoprivrede u svom Izvješću za 2018. godinu. Naime, u Hrvatskoj uz OPG-e postoji i 2690 trgovačkih društava s prosječnom površinom od 66,7 hektara. Ona koriste 15,8 posto površina.
Ostale površine koriste poljoprivredne zadruge, obrti i ostali organizirani oblici. Važno je istaknuti da je 2018. hrvatska poljoprivredna djelatnost ostvarila ukupnu proizvodnu vrijednost od 17,3 milijarde kuna (prije 29 godina proizvodna vrijednost iznosila je 30 milijardi kuna). Od te ukupne vrijednosti 7,4 milijarde kuna iznosila je vrijednost proizvoda koja su tržištu dostavila poljoprivredna gospodarstva. Trgovačka društva opskrbila su tržište proizvodima u vrijednosti od 4,6 milijardi kuna, a OPG-i proizvodima u vrijednosti od 2,8 milijardi kuna. Dakle, trgovačka društva, koja koriste površinu od 179.403 hektara ili 15,8 posto, sudjeluju u opskrbi tržišta domaćim poljoprivrednim proizvodima 62,2 posto, dok OPG-i koriste 862.302 hektara ili 76,1 posto površina i opskrbljuju tržište s 37,8 posto poljoprivrednih proizvoda. Ovi podaci dovoljno dokazuju da je vrlo važno provesti okrupnjavanje zemljišta i povećati površinu OPG-a. Ovom zadaćom ostvaruje se itekako važan uvjet proizvodnje, kojim se stvaraju mogućnosti za tehnološka unapređenja, kao i intenzivnije proizvodnje uz dobivanje količinski više raznolikih proizvoda. Stoga, i ovom prigodom preporučujem izvođenje komasacije na cijelom prostoru Hrvatske.
Uređenje zapuštenih površina
Pretvaranjem zapuštenih zemljišta u povećane obradive površine ostvaruje se znatno veća poljoprivredna proizvodnja. Naše ukupne površine koje potencijalno možemo koristiti iznose 2,149.080 hektara, dok smo u 2018. koristili 1,485.645 hektara ili 69,1 posto. Razlika od 663.435 hektara ili 30,9 posto neobrađene su i zapuštene površine. Jedan dio ovih površina meliorirane su u prošlom stoljeću i uspješno su bile korištene za uzgoj poljoprivrednih kultura do kraja devedesetih godina prošlog stoljeća. Od tada se ne obrađuju (25-30 godina) i uglavnom su obrasla raznolikom vegetacijom te na jednom dijelu sa zapuštenim sustavima odvodnje. Većim su dijelom hidromorfna tla na kojima ograničavajući čimbenik čine prisutnost, kraće ili dulje vrijeme tijekom godine, suvišne površinske ili visoka razina podzemne vode ili su tla s kombiniranim suvišnim vlaženjem. Zbog toga je na ovim tlima potrebno izvesti agromelioracije i obnoviti sustav odvodnje – otvorene kanale, a na jednom dijelu i sustav cijevne drenaže. Nakon uređenja ovih 663.435 hektara postojali bi uvjeti proizvodnje na svim raspoloživim površinama za proizvodnju, na 2,149.080 hektara.
Uzimajući ove ukupne površine, koje iznose prosječno 0,54 hektara po stanovniku, mi imamo više površina u odnosu na prosječno korištene površine Europe, koje iznose 0,38 hektara po stanovniku. Još više površina imamo i od prosjeka Afrike, čiji prosjek iznosi 0,27 hektara po stanovniku, a pogotovo više od Azije, koja je siromašna poljoprivrednim površinama i koristi prosječno svega 0,14 hektara po stanovniku.
Primjena navodnjavanja
Za ostvarivanje sigurne, suvremene proizvodnje raznolikih poljoprivrednih kultura s visokim i kvalitetnim prinosima na površinama s dobrim tlima (terestrička tla) potrebno je primijeniti navodnjavanje. U nas se navodnjavanje još uvijek nedovoljno izvodi. Sada navodnjavamo uzgajane kulture na oko 23.000 hektara ili na 1,5 posto trenutačno korištenih površina, odnosno svega 1,1 posto, uzimajući ukupne raspoložive površine koje možemo koristiti. U svijetu se navodnjava čak 18 posto korištenih površina, u Europi 13 posto, dok zemlje na jugu Europe navodnjavaju 20–30 posto korištenih površina. U nas tijekom vegetacijskog razdoblja nedostaje 100-350 mm vode, ovisno o uzgajanoj kulturi, značajkama tla i prirodnim oborinama pa je za uspješan uzgoj poljoprivrednih kultura nužno nadoknaditi nedostatak vode tijekom vegetacijskog razdoblja. Hrvatska ima 832.300 hektara sposobnih tala za navodnjavanje i spadamo među zemlje bogate vodom jer imamo čak 32.800 kubičnih metara vode godišnje po stanovniku. Za razliku od većeg broja zemalja u svijetu, jer 76 posto stanovništva u svijetu raspolaže s manje od 5000 m3/stan./god. i zemalja koje imaju velike probleme zbog nedostatka vode, mi imamo dobre uvjete pa moramo koristiti postojeće mogućnosti (prirodne blagodati) i znatno više koristiti navodnjavanje. U uvjetima navodnjavanja možemo ostvariti puno bolju i potrebniju strukturu uzgajanih kultura od one koju sada imamo. U prošlom razdoblju imali smo vrlo nepovoljnu strukturu sjetve, kao što je bila 2018. godine. Na korištenih 1,485.645 hektara uzgajane su kulture: oranice 54,1 posto; livade i pašnjaci 40,9; voćnjaci 2,2; vinogradi 1,4; maslinici 1,3 i povrtnjaci 0,1 posto. Dakle, u strukturi uzgoja imamo: oranice, livade i pašnjake na čak 95 posto korištenih površina, dok unosnije kulture: voćnjaci, vinogradi, maslinici i povrtnjaci zauzimaju svega pet posto ukupno korištenih površina. S takvom strukturom sjetve mi imamo ekstenzivnu poljoprivredu u kojoj zemljište veći dio godine (između žetve pšenice i sjetve kukuruza) „leži“ 9,5 mjeseci. Osim toga, nedovoljnu proizvodnju unosnih kultura, koje nam donose veći broj potrebnih raznolikih i dohodovnih proizvoda. Zbog toga moramo primjenjivati navodnjavanje u svrhu ostvarivanja suvremene poljoprivrede.
Poznato je da je Vlada Republike Hrvatske donijela Plan navodnjavanja 2005. prema kojem smo trebali do 2020. instalirati sustave navodnjavanja na 65.000 hektara. Trenutačno postavljeni vremenski rok istječe i nismo ispunili ni polovicu planiranog plana. Ipak, razvoj navodnjavanja nije zanemaren, ali vrlo je usporen i neka nam sada ova kriza vezana za koronavirus pomogne u bržem razvoju navodnjavanja, za veću proizvodnju: povrća, voća, stolnog grožđa, maslinova ulja i raznolikih krmnih kultura. Također, moramo spomenuti i nepovoljne trendove u stočarstvu. Naše stočarstvo posebno u posljednje vrijeme nazaduje. Sada imamo najniži broj: goveda, mliječnih krava, svinja, peradi i drugih domaćih životinja. Na temelju toga, vrijednost „uvjetnog grla“ iznosi svega 0,51, a za normalan odnos biljne i stočne proizvodnje treba iznositi UG1. U uvjetima navodnjavanja moći će se uzgajati potrebna količina raznolikih krmnih kultura za hranu domaćih životinja i u sušnim ljetnim mjesecima, koji su sve učestaliji zbog nastalih klimatskih pojava, što će osigurati uvjete za nužnu obnovu stočarstva i veću proizvodnju mlijeka, mesa i svi njihovih prerađevina koje sada uvozimo. U skladu s gore iznesenim, u ostvarenim boljim uvjetima proizvodnje možemo postići naprednu – održivu poljoprivredu s dijelom ekološke poljoprivrede do 20 posto ukupne vrijednosti. U skladu s tim korisno je i dalje razvijati proizvodnju autohtonih proizvoda s dobivenim oznakama izvornosti i zemljopisnog podrijetla, i to ne samo na nacionalnoj razini nego priznatih i od Europske unije.
Treba napomenuti i da lakši dolazak do suvremene poljoprivrede uvjetuju i sređene zemljišne knjige i katastar pa i ovaj put ističem nužnost sređivanja ovih temeljnih dokumenata. Posebno je važno urediti pitanja zemljišta, jer se još uvijek javno koriste različiti podaci o broju: ukupnih, raspoloživih za korištenje, zapuštenih te postojećih i korištenih površina u državnom i privatnom vlasništvu. U svrhu razvoja naše poljoprivrede može nam poslužiti tradicija i postojeće znanje. Imamo sve obrazovanije poljoprivrednike. Već imamo 39,6 nositelja poljoprivrednih gospodarstava koji imaju fakultet, višu školu ili srednju stručnu školu. To je još uvijek malo u odnosu na zemlje s naprednijom poljoprivredom (Nizozemska ima 95 posto poljoprivrednika s potrebnom naobrazbom), ali ostvaren je napredak. Imamo brojne stručnjake u znanstvenim i stručnim institucijama. Spomenut ću dva fakulteta, četiri instituta, nedavno utemeljenu (2017.) Akademiju poljoprivrednih znanosti, a i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti može znatno pomoći, posebno s pomoću svojega Znanstvenog vijeća za poljoprivredu i šumarstvo te Znanstvenog vijeća za zaštitu prirode. Rezultati će ovisiti o korištenju ovih postojećih vrijednosti. Na kraju, predložio bih ministrici poljoprivrede, gospođi Mariji Vučković imenovanje stručnog tima kao pomoći u ostvarivanju napredne poljoprivrede, uspješnije primjene najavljeno sačinjene Strategije i postignuća, što prije, većeg broja i količine poljoprivrednih proizvoda, koje uvozimo, za potrebe vlastitog stanovništva i turizma.
Kasno...prošlo vrijeme. Poticaji su išli za nove fasade, krovovi, novac otišao u zrak.