Europska četvrt Bruxellesa vjerojatno će jednog dana - htjeli, ne htjeli - osvanuti s nekom vrstom spomen-ploče na Borisa Johnsona, nedavno razvlaštenog britanskog premijera koji je, radeći kao dopisnik Daily Telegrapha iz Bruxellesa od 1989. do 1994., postao šampion euroskeptičnog fantaziranja u izvještavanju iz sjedišta tada europske zajednice, danas unije. Prognozira to Geoff Meade, iskusna stara legenda u jatu britanskih dopisnika koji su u proteklih par desetljeća prohujali Bruxellesom, u članku koji je ovih dana napisao za Brussels Times. I daje odmah jedan prijedlog: u Rue Van Campenhout, ulici u kojoj je Johnson živio, dovoljna bi bila spomen-ploča s natpisom "Here lied Boris Johnson 1989-1994". Genijalna ideja, genijalna igra riječi! Za one kojima je promaklo, jedno slovo čini razliku između "ovdje počiva" i "ovdje je lagao" Boris Johnson. Nije "ovdje leži", nego "ovdje laži"…
Video: Kako je izgledalo posljednjih 12 dana nakon smrti kraljice Elizabete II.?
Završila je vladavina Borisa Johnsona, završila je, eto, i era kraljice Elizabete II. (za koju možda nikad nećemo pouzdano znati je li osobno navijala za Brexit, ili je onim plavo-žutim šeširom u parlamentu signalizirala da preferira ostanak u bliskosti s EU), ali era jednog novinarskog žanra, koji je novinar Boris Johnson pomogao promovirati do neslućenih razmjera, živi još i desetljećima nakon što se taj žanr proširio kao virus, pa došao i do naše Hrvatske. To je novinarski žanr euroskeptičnog nabrijavanja vijesti. Žanr u kojem jedna od lekcija kao da glasi: ako ne znaš kako svoj tekst učiniti zanimljivim, ubaci par fraza o otuđenim eurobirokratima koji sjede u Bruxellesu i smišljaju stupanj zakrivljenosti banana i ostale gluposti.
Ovotjedni primjer takvog euroskeptičnog žanra, pomalo karikaturalan jer u istom dahu zamjera eurobirokratima otuđenost od specifičnih problema današnjice i traži do njih da se specijaliziraju i za povijest 16. stoljeća: "Nejasno je kako su eurobirokrati olako zaboravili što se, primjerice, dogodilo kad je u 16. stoljeću"… U tom tekstu institucije Europske unije krive su za "fokusiranu propagandu o prelasku na zelene izvore energije".
"Fokusirana propaganda" je dosta kreativan naziv za udružene napore kojima se pokušava spasiti planetu od katastrofalnih posljedica globalnog zatopljenja. Nisu valjda i suše i poplave, koje gledamo oko sebe, inscenirane kao dio te "fokusirane propagande"? Ili je fokusirana propaganda nešto sasvim drugo: prepisivanje stranih medija, od Bloomberga do Doomberga, i procesuiranje njihovih rečenica kroz flajš-mašinu euroskeptičnog spin-izvještavanja, domaćeg, izvorno hrvatskog, a zapravo isto tako kopiranog izvana?
Euroskeptični celofan omiljeno je pakiranje ne samo niza kolega novinara, nego i stručnjaka i političara. Jedna ekonomistica u nedavnom TV-gostovanju kaže da "stiže recesija (…) inicirana odlukama koje se donose na razini EU". Dobro, netko neupućen pomislio bi da je rat u Europi iniciran odlukama koje su donesene u Moskvi, ali možda je ekonomistica u pravu, no u čitavom nastupu ne nudi uporište za ovu svoju tvrdnju. Možda misli na "helikopterski novac" dijeljen tijekom pandemije, ali čini se da u tome ipak ne vidi glavni problem jer "ti iznosi nisu veliki". U čemu je onda problem s odlukama EU? Nema veze, nije potrebno objasniti, dovoljno je reći da je EU sama sebi kriva: sama pala, sama se ozlijedila.
Jedan drugi hrvatski ekonomist - u argumentu koji zvuči kao zagovaranje još par tona "helikopterskog novca" bačenog iz EU-proračuna po državama članicama, pa i Hrvatskoj - kaže da Europa treba sufinancirati račune građana i poduzeća jer "ako može sufinancirati izgradnju biciklističkih staza i kružnih tokova po kukuruzištu, može sada sufinancirati i cijenu energije i tako utjecati na inflaciju". Nema veze što i EU-projekti, koji su nama u Hrvatskoj mili i dragi, nekom drugom u EU, s istim takvim razmišljanjem, izgledaju kao "kružni tokovi u kukuruzištu". Nema ni veze što u TV dnevnicima još iste večeri nakon što se dogodi tragedija na nekom pružnom prijelazu bez rampe čujemo da bi novcem iz fondova EU trebalo financirati rampe na svim takvim prijelazima u Hrvatskoj. Dakle, nisu rotori, nego rampe u kukuruzištu? I nije kritika EU-birokrata, nego nas samih?
U tome je i poanta. Ta Europska unija, to smo i mi. Sa svim pametnim i glupim idejama. Sa svim originalnim, ali i svim kopiranim i recikliranim zamislima iz nekog euroskeptičnog laboratorija.
Ajoj, jedno je znanost, a drugo je religija... U svom tom zelenom se davno izgubila znanost, jako dobar primjer je Njemačka koja je radi djelovanja zelenih od 2011. godine do danas značajno povećala CO2 otisak po stanovniku i porastao je broj prerano umrlih od respiratornih bolesti skoro 20%... Ne kažem da se ne treba čuvati priroda i preći na zelenije izvore energije, no ti zeleni aktivisti se uglavnom sastoje od neukih laika te ih je jako lako manipulirati. Naravno da su to razni lobiji (uključujući Putina) poprilično dobro iskoristili i EU je radi toga sada u vrlo teškoj situaciji. Zeleno je postalo religija, a onda tu svašta prolazi, vjetroelektrane i solari su u rangu torinskog platna ili kosti svetaca, dok su CO2 certifikati poput Prve pričesti... Imate i kod nas primjere utjecaja zelenih, tj. lobija koji rade preko njih. Malo karikirano, ali npr. hidroelektrana Peruča radi kao balansna elektrana za vjetroelektrane. Vjetroelektrane imaju prednost, od njih se otkupljuje struja po 40 ili 60 lp, dok hidroelektrane stoje, jer tamo HEP proizvodi struju za 9 lp. Naravno da su vjetroelektrane prioritet jer ih drže uglavnom stranci, do nedavno niti HEP niti nitko domaći nije "smio" ući u taj posao... Sa solarima je stvar još puno gora, tu se otkupljuje struja po 4 Kn (oni prvi), da bi se prodavala za puno nižu cijenu... Svu tu razliku plaćaju građani, sav taj sistemski kriminal. Tako da to zeleno, u ovakvoj formi, to je najveća prevara 21. stoljeća gdje se izvlači ogroman novac