Pitam se što bi Hans Christian Anderson nosio na sud u Hrvatskoj. Baš sam krenuo u zemljišnoknjižni ured u Zadru odnijeti papire za kuću pokojnog oca, kad me javni bilježnik podsjetio: “Ne možete nositi kratke hlače na sud”. Dok se znoj slivao s naših čela, bio sam u dilemi. Ili potrošiti još novca na kupnju hlača koje mi nisu trebale ili odgoditi podnošenje papira do sljedećeg putovanja, kada ću povesti “službene hlače” na putovanje od 670 km, kako bih ugodio hrvatskim “bogovima pravde”. Odlučio sam da neću trošiti novac.
Ali kakve veze jedan od najvećih svjetskih pisaca bajki ima s kratkim hlačama i hrvatskim pravosudnim sustavom? Hans Christian Anderson napisao je klasičnu bajku “Carevo novo ruho” 1837. godine, mnogo prije nego što je Hrvatska postala neovisna. To je priča o dvojici krojača koji caru obećavaju najfiniju novu odjeću, koja je nevidljiva onima koji nisu dostojni svojih uzvišenih položaja ili glupima i nesposobnima. Oni zapravo i nisu sašili nikakvu odjeću, pa car paradira gol.
Ne može ni sam vidjeti nikakvu odjeću, ali kad bi priznao da je ne vidi, dao bi do znanja svijetu da možda ni on nije dostojan svoje rukovodeće pozicije. Podanici mu se klanjaju i hvale njegovu novu odjeću iako vide da je očito gol. Svi, osim malog dječaka iz gomile koji viče: “Ali on uopće ništa ne nosi!”
Pouka priče je da zbog pretencioznosti, društvenog licemjerja i kukavičluka ljudi podilaze svim vrstama laži kako bi dobili ono što žele, uklopili se ili izbjegli da izgledaju glupo. Svi oni voljno pridonose masovnoj zabludi svojim ulogama.
Pravilo “Zabranjene kratke hlače, suknje i gola ramena” pri ulasku u naše zgrade suda nisu tu za pokrivanje naše golotinje, već za pokrivanje golotinje našeg pravosudnog sustava. Unatoč naporima bezbrojnih profesionalaca koji rade unutar sustava, na mnogim je razinama sustav gol.
Dvadeset i pet godina od završetka našeg rata za neovisnost, žrtve silovanja u Vukovaru i dalje se susreću na ulici s nekažnjenim silovateljima.
Naši korumpirani političari, ako ih uhvate, u velikoj mjeri prolaze nekažnjeno ili dobivaju uvredljivo lagane kazne. Korporativni lideri koji su uništili tvrtke, a bile su im povjerene na rast i razvoj, uglavnom ostaju nekažnjeni, kao i čelnici sindikata koji su im pomogli. Deseci tisuća slučajeva godinama leže na sudovima, nerazriješeni, dok ljudi umiru čekajući svoj mali dio pravde. A mentalno bolesni 18-godišnji dječak, koji je trebao biti na liječenju u bolnici za mentalno zdravlje, doslovno je umro od straha u zatvoru u kojem nije imao razloga biti.
Da naš pravosudni sustav radi kako treba, bili bismo zapanjeni pred njim. Osjećali bismo se goli i bilo bi nas sram kada bismo mu pristupili bez naše najbolje odjeće. Umjesto toga, osjećam se pretjerano dotjerano kad priđem zgradi suda noseći svoje kratke hlače stare šest godina.
Da je naš pravosudni sustav loš je bolna istina koju svi znaju. Prozivanje pravosudnog sustava zbog dress coda koji je uobičajen u cijelom svijetu a naročito naglašen u anglosaksonskim državama u kojima je dotični imao priliku raditi je licemjerno. Vjerojatno u Kanadi ili SAD mu ne bi palo na pamet ulaziti u zgradu suda u kratkim hlačicama i majici. No zbog vlastite frustracije u Hrvatskoj je svakomu dozvoljeno pljuvanje po svačemu.