Ttko je gledao starije slike Ive Sanadera, složit će se da je, dok je bio mlađi i mršaviji, bio pravi ljepotan. Podosta je tu ljepotu sačuvao i kad je izabran za predsjednika HDZ-a te kad je prvi put postao predsjednik Vlade. Stasitost i ljepota uvelike su pridonijeli i simpatijama koje je ubirao u prvim premijerskim mjesecima. Tada se uvelike, ali zahvaljujući svojoj politici, svome europejstvu, modernosti, svome “Hristos se rodi”, obraćanju Talijanima u Istri na talijanskom itd., sviđao i mnogim ljevičarima i lijevo-liberalnim medijima, koji od njega i jesu stvorili mit, pogotovo imenujući ono što se on nije usudio ali je provodio – dakako, riječ je o toliko naglašavanoj detuđmanizaciji. Slične hvalospjeve na ljevici dobiva sada i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, koji je Sanaderu jako sličan po markantnosti, šarmu, stasitosti, europejstvu i drugim osobinama. To bi moglo biti zabrinjavajuće ako je najava vođenja Hrvatske sličnog Sanadaerovu, ako se iza lijepe fasade krije slab političar.
Netko je iz Mosta izjavio da je Plenković prihvatljiv, ali pod uvjetom da radi za interese Hrvatske, a ne Europske unije. Upravo smo svjedoci žestokog napada luksemburškog ministra vanjskih poslova na mađarsku vlast, na Viktora Orbana, na njegov odnos prema migrantima, medijima i drugim europskim “svetinjama”. Čak traži da se Mađarska privremeno ili trajno izbaci iz Europske unije, ali to je doživljeno više kao ispad nego kao realna mogućnost. Koliko je Plenković, koji je u Bruxellesu kao europarlamentarac stekao neko ime, spreman za interes Hrvatske raditi kao Orban za interese Mađarske, makar se sukobio s nekima u EU, i makar Hrvatskoj netko zaprijetio kao što je luksemburški ministar zaprijetio Mađarskoj? Davno sam jednom s Plenkovićem, Mondekarom iz SDP-a i ne znam s kim još sudjelovao u jednoj televizijskoj emisiji u kojoj sam bio vrlo kritičan prema ulasku Hrvatske u EU, pogotovo zato što neke moćne zemlje iz Unije brutalno iskorištavaju Hrvatsku kupujući budzašto njezine banke, strateške državne tvrtke i druga nacionalna dobra. Plenković je pak o EU govorio kao i tadašnji političari i mediji – s obožavanjem i uvjerenjem da je Europska unija jedini spas za Hrvatsku. Ako je ostao takav, ako ne posluša Mostov uvjet da radi za hrvatske, a ne za europske interese, i ako postane premijer, neće biti ništa od gospodarskog pojasa na Jadranu, strane banke nastavit će iscjeđivati hrvatsko gospodarstvo i građane, iz njih i velikih tvrtki koje su stranci kupili i dalje će se izvan Hrvatske iznositi milijardske dobiti, Hrvatska narodna banka ostat će servis inozemnih profitera a uvozni lobi sprečavat će mnogo hrvatske proizvodnje. Šarmantni i privlačni Plenković bit će po mnogočemu kopija šarmantnog i privlačnog Ive Sanadera kojemu je ljevica za mandata pravila spomenik. Opet će se pokazati da političari ne nastoje doći na državni vrh da bi na njemu služili Hrvatskoj, nego da bi ostvarili osobne ambicije bez obzira na nacionalne probitke. Sjetimo se s koliko su oduševljenja i nade dočekani Ivica Račan i Dražen Budiša te Stjepan Mesić, pa zatim dvaput Ivo Sanader i poslije njega i Jadranke Kosor obećavajući Zoran Milanović.
Od izbora do izbora nade su smjenjivale već davno potrošene nade, a uz gospodarsko slabljenje Hrvatske, poguban rast inozemnog duga i demografsku katastrofu jedine su konstante bile – osobne materijalne i političke promocije i sluganstvo Europskoj uniji. Stoga bih bio sretniji da je Andrej Plenković birače osvajao nekim doista opipljivim programom s kojim bi, radi rasta hrvatskog gospodarstva, nastojao vratiti hrvatsku financijsku i gospodarsku suverenost te obuzdati strano profiterstvo nego što se svidio zavodljivošću kultiviranog Europejca i svoje pojave. Sumnjiv mi je svaki hrvatski konzervativac kojega hvale lijevi mediji, jer ga hvale samo iz dva razloga – zbog nedostatka svojih lijevih favorita i zbog toga da ga što više nagovore na odstupanja od izvornih vrijednosti Tuđmanove stranke. Zbog toga su bili skloni i Sanaderu da bi ga isti oni koji su od njega napravili mit mjesecima valjali po blatu. Najkraće rečeno – oprez! Čuvajmo se političara koji se svakome hoće svidjeti i koji tako rade za sebe a ne za državu. Je li Andrej Plenković takav? To ćemo tek vidjeti. Vidjet ćemo hoće li uspjeh koji je postigao u svojoj političkoj karijeri prenijeti na uspjeh koji će Hrvatska postići u gospodarstvu i svekolikom životu svoga pučanstva.
>> Petrov je napokon shvatio da Plenković nije Karamarko
Ivkošiću, Plenković je sumnjiv i treba ga se paziti, a s druge strane Karamarko, koji je, osim što je doveo Mesića na vlast, izdao nacionalni interes za 60 tisuća eura.