Hrvatsko-bošnjački politički odnosi su nakon početka suđenja oraškim pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane (HVO) dovedeni na razinu ratnih odnosa. A sve je počelo od apsurda. BiH je odlučila suditi onima koji su je branili, a ne onima koji su je napadali i razorili. Za učinjeni genocid BiH ne sudi onima koji su osnivali logore, potjerali ljude i razorili je. Da nije bilo HVO-a, ne bi bilo ni današnje Bosne i Hercegovine.
Kada su Srbi počeli rat protiv Hrvatske, predsjednik BiH Alija Izetbegović izjavio je da to nije njihov rat, naivno vjerujući da JNA i četnici neće napasti i Bosnu i Hercegovinu. Bila je to posljedica stare propagande da je JNA narodna vojska, a vjerojatno i posljedica činjenice da se Alija Izetbegović u mladosti izjašnjavao kao Srbin.
Da nije bilo HVO-a, BiH bi ostala u Jugoslaviji i postala dio velike Srbije. Srećom, obični Bošnjaci su se pokazali pametnijima od svoga političkoga vođe. Zajedno s Hrvatima borili su se u HVO-u uspješno se suprotstavljajući srpskom agresoru. Kada su srpski propagandisti i agenti KOS-a i UDBE vidjeli da Bosna ipak neće “šaptom pasti”, odlučili su isprovocirati i zametnuti rat između Hrvata i muslimana. Najprije su, uz pomoć stranih obavještajnih službi, stvorili Ahmiće i tako produbili nepovjerenje i sukobe između Hrvata i Bošnjaka.
Otvaranjem sukoba između Hrvata i Bošnjaka, Srbima se otvorila prilika za osnivanje novih logora i nastavka etničkog čišćenja od Hrvata i Bošnjaka. Na temelju te genocidne politike, Srbi su etnički očistili područja u kojima nikada nisu bili većina. Tako su očistili i cijelu Bosansku Posavinu. Tada se pojavila i jedna bošnjačka predrasuda, da su Tuđman i Milošević dogovorili rat da bi podijelili BiH. Ta glupost živi i danas. Jedino se nitko ne pita što je to Tuđman dobio u BiH. U Daytonu su Srbi dobili polovicu BiH koju su prije toga etnički očistili i pretvorili u ekskluzivni srpski dio, u kojemu više ne žive ni Hrvati ni Bošnjaci. Amerikanci su se očito već tada plašili širenja islama pa su Srbima darovali polovicu BiH.
S druge strane, Hrvate i Bošnjake zgurali su u Federaciju BiH. U pomanjkanju životnoga prostora, oni se neprestano glože. Zakonodavni apsurdi išli su tako daleko da su Bošnjaci mogli izabrati hrvatskog predstavnika u najviša tijela Federacije. Tako je Željko Komšić postao predsjednikom Federacije glasovima Bošnjaka, a ne Hrvata. Sada se nešto promijenilo u korist Hrvata, ali još ne dovoljno.
Da bi se Hrvati osjećali potpuno ravnopravnima, veliku ulogu morat će odigrati Hrvatska. Ona to već čini podupiranjem ulaska Bosne i Hercegovine u EU. Samo, puno toga se u Bosni i Hercegovini može naglo i stubokom promijeniti. U toj je nekadašnjoj jugorepublici dugo njegovan kult Josipa Broza Tita. Sve je u njoj izgledalo idilično, svi su se međusobno voljeli i bili dobri komšije. No, to je očito bilo neiskreno. Godinama su zajedno pjevali “Druže Tito, mi ti se kunemo”, a onda se pjesma pretvorila u parafrazu “Druže Tito, mi ti se koljemo”.
U ratu su iz BiH otišli najbolji umjetnici kao Ljiljana Molnar-Talajić i Mersad Berber. Otišli su u Zagreb jer su očito znali da agresori dolaze iz Beograda. U Beograd su pak otišli posrbica Emir Kusturica i Jugoslavenčina Goran Bregović. Zbog takvih ljudi kao što su Molnar-Talajić i Berber, te iz potrebe za ravnopravnošću Hrvata, Hrvatska treba podupirati ulazak BiH u EU.
Ne bude li te ravnopravnosti, BiH bi trebalo uskratiti podršku za ulazak u EU. Od toga bi koristi mogla imati samo Srbija koji će i dalje tražiti referendum za izlazak iz BiH. Istodobno će omogućavati Rusima da preko srpske kvazidržave dođu do same središnje Europe. A Srbi će pak tako dospjeti zapadnije nego što su ikad bili. Danas su već došli na manje od sto kilometara od Zagreba.
Zato bi za Hrvatsku i EU bilo najbolje kada bi u EU mogla ući samo Federacija BiH. Od Federacije bi se trebala tražiti puna ravnopravnost Hrvata, a od tzv. Republike Srpske da obnovi porušene kuće i stanove i omogući Hrvatima slobodan povratak na njihove vjekovne prostore. Nažalost, u Federaciji politički odnosi nisu idilični. Suđenje pripadnicima HVO-a u Orašju pokazuje da je pravda u današnjoj Bosni i Hercegovini selektivna, a ne univerzalna. Zagreb bi tu činjenicu morao stalno imati u vidu glede potpore Bosni i Hercegovini za ulazak u Europsku uniju.
