Život Zdravka Pehara, nezaposlenog profesora povijesti i geografije, najmlađega zagrebačkog skupljača boca, mogao bi se – čini se – promijeniti iz temelja.
Nakon četiri godine mladi je profesor skinuo svoju dotrajalu odjeću za skupljanje boca, obrijao bradu i ošišao zaraslu kosu. Umjesto da krene put svoje kontejnerske trase u potragu za odbačenom ambalažom, Zdravko se zaputio prema Gimnaziji Lucijana Vranjanina.
>>Skupljač boca s diplomom: Još sanjam školu, karte i svoje učenike
Pod rukom, umjesto uobičajene crne vreće za smeće, mladi je profesor držao diplomu, radnu knjižicu i životopis.
– Umirem od straha, imam tremu – prošaptao je na pragu vrapčanske gimnazije u kojoj će se, među mnogim molbama za posao, uskoro naći i njegova.
– Lako bi bilo maknuti se iz smeća. Pogledaj me, pravi gospodin, no što ću ako opet ne uspijem?! Kako ću oživljenu nadu opet zakopati u nesigurnost i kontejnere?! Tada će prestati i svi moji snovi – iskren je Zdravko.
I posao i iznenađenje...
Ako je suditi po reakcijama javnosti i obećanjima mjerodavnih, za Zdravkove snove ipak nema straha.
Natječaj za posao nastavnika geografije u Gimnaziji Lucijana Vranjanina objavljen je u Večernjem listu istog dana kad i njegova životna priča.
– Možda je to prst sudbine koji će Zdravka izvesti iz užasa malodušnosti. Zdravkova priča o životu od diplome Prirodoslovno-matematičkog fakulteta do zagrebačkih kontejnera taknula je mnoge ljude, koji su poželjeli pomoći mladom profesoru, ali i dopročelnicu Gradskog ureda za obrazovanje Božicu Šimlešu, koja je poručila:
– Ured je zainteresiran da pomogne mladom profesoru i učinit ćemo sve da mu nađemo posao. Sve škole i gimnazije na području Županije obavještavaju Ured o svojim potrebama za kadrovima te ćemo im svakako preporučiti profesora Pehara. Vjerujem da će većina ravnatelja biti zainteresirana da zaposle kvalificiranog profesora. Ne mogu obećati da će profesor Pehar odmah dobiti posao, no obećavam da ćemo učiniti sve da to bude što prije. Inače, s profesorom ću se naći početkom tjedna kada ga u našem Uredu čeka veliko iznenađenje.
Milijun nezainteresiranih
– Da mi je tko prije nekoliko dana rekao da se netko želi založiti za mene, rekao bih mu da je veći sanjar od mene.
Vjerovao sam i vidio da je sve oko mene ledeno te da su svi nezainteresirani za ljude oko sebe i njihove sudbine. Doživio sam to kao činjenicu, da to jednostavno tako mora biti. U četiri sam godine prošao pokraj milijuna ljudi, ali nikada nisam osjetio da je ikome stalo do mene.
No, danas sam potpuno šokiran. Još jučer sam kopao po kontejnerima, živio životom na kakav sam navikao i u kojem sam se počeo osjećati „kao doma".
Čovjek se na kraju suživi sa svime, a osobito ako misli da tako mora biti – kazao je Zdravo i priznao s osmijehom na licu:
– Ganut sam. Ljudi me zaustavljaju na ulici, hrabre, daju mi podršku. Osjećam se nevjerojatno snažnim i jakim. Prvi put nakon svih tih godina vjerujem da je život bolji nego što sam mislio da jest. Vjeruj mi, u ove četiri godine nisam progovorio s toliko ljudi s koliko sam razgovarao danas. Dobar je to osjećaj, jako, jako dobar.
Ako je VL htio učiniti uistinu dobro djelo, nije smio objaviti njegovo pravo ime i prezime i fotografije obrijanog i ošišanog. Ne mislim da će struka imati razumijevanja za njegovu sudbinu.