Divlje građevinske intervencije na zagrebačkim javnim površinama – Horvatinčićeva terasa na Cvjetnom trgu, uzurpacija parka za gradnju crkve na Savici, sporno preuređenje Britanskog trga – najnoviji su pokazatelj koliko je duboka kriza zagrebačkog urbanističkog identiteta.
Događa se to zbog neplanskog upravljanja gradom, štoviše, Zagreb, tvrde urbanisti, već dulje od desetljeća nije doživio intervenciju na javnim površinama koja bi unaprijedila njegov identitet. Jednoglasno poručuju: “Urbanistički identitet koji Zagreb ima datira iz 19. stoljeća, novi se identitet ne razvija, i neće ga biti ni za novo desetljeće!”
Rezultat toga nepovezane su intervencije Gradskog ureda za izgradnju grada na javnim površinama, puko kozmetičko održavanje prometnica i gradnja zbijenih stambenih kompleksa u kojima nema mjesta za razvoj društvenih sadržaja. Urbani identitet vrijednosna je kategorija koja se izgrađuje baš kao i kultura prostora, objašnjava Saša Šimpraga, analitičar prostora, publicist i aktivist. Zagreb kao metropola takve vrijednosne kategorije, ali ni kulture – nema.
Svjedoči o tome i posljednji slučaj s terasom na Trgu Petra Preradovića u kojem je nepoštovanje arhitektonskih i urbanističkih pravila rasvijetlilo poražavajuću činjenicu da se Zagreb prostorno razvija onoliko koliko je to potreba privatnog investitora.
A zbog investitora, svjedočili su tome i zaposlenici Gradskog ureda za zaštitu spomenika i kulture, dozvola kojom se za Horvatinčićev kafić žrtvovalo pola pješačke zone, izdana je u tri dana.
Tek nakon borbe Zagrepčana za slobodan prolaz na Preradovićevu trgu gradonačelnik Milan Bandić – trebalo mu je samo 24 sata da okrene ploču – terasama se počeo čuditi. No borba građana nije pomogla da u Gradu odustanu od potpunog preuređenja Britanskog trga na kojem je planirana fontana, kao ni park na Savici, na kojem je, po principu zamjene zemljišta, planirana gradnja crkve.
Slijedom gradonačelnikove maksime “glancanja grada”, ista bi sudbina trebala pogoditi Branimirovu tržnicu, a samo bi nedostatak novca u gradskoj blagajni mogao na dulje vrijeme odgoditi planiranu gradnju garaže ispod najstarije gradske tržnice – Dolac.
– Zagreb je izgubio stari, a nije dobio novi identitet. Nova naselja bezlična su jer nema urbanističke politike po kojoj bi bilo jasno da je riječ o glavnom gradu. Još u 18. stoljeću naši su preci imali viziju koja se jasno prepoznavala u urbanizmu.
Takva vizija danas ne postoji. Urbanističkog planiranja nema, ali ima građevinske špekulacije – kaže Zlatko Uzelac, stručnjak na području obnove povijesnih gradova. Kao nužnu promjenu bez koje neće biti napretka u urbanističkom razvoju grada ističe potrebu revitalizacije Zavoda za planiranje.
Da urbanizam kao struka u Zagrebu više ne postoji, potvrđuje i arhitekt i urbanist Niko Gamulin. Kaže da je nekadašnji Zavod za prostorno planiranje, kojem su građani vjerovali, gradonačelnik Bandić rascjepkao na četiri manja kojima danas više nitko ne vjeruje.
– Gradonačelnik Milan Bandić nema pojma o Zagrebu. Sve što je sagrađeno u jednom je ili više segmenata problematično i zakida Zagreb za puni potencijal ili ga nije ni dotaknulo – govori Šimpraga. Na primjeru novozagrebačkih naselja, objašnjava, nije teško uvidjeti razlike između onih zadnjih sagrađenih u socijalizmu i onih koja su nastala nakon neovisnosti.
– Dugave su u urbanističkom smislu zadnja faza evolucije modernističkog planiranja, dok Lanište nema nijedan veći javni park, arhitektura stambenih zgrada porazna je, a najbolji mikro pokazatelj neozbiljnosti strateškog planiranja Zagreba činjenica je da je Arena Zagreb sagrađena bez javnog natječaja – kaže Saša Šimpraga.
Princip planiranja, objašnjava i Anka Mrak Taritaš, bivša ministrica graditeljstva, zapravo je jednostavan – počinje prostornim planovima, a nastavlja se arhitektonskim, inženjerskim i krajobraznim projektiranjem, a tim je slijedom moguće okončati neplansku gradnju.
– Razvojem gradova trebaju upravljati planeri i nadležne stručne službe, a sve interese privatnih investitora treba uskladiti s javnim interesima. Grad se u ovim slučajevima ponaša kao nekretninski mešetar – kaže Taritaš. Jedini put koji preostaje za sve što se planira graditi na javnim površinama u smislu odlučivanja, smatra Taritaš, treba biti transparentno i uključiti građane.
– Ne može se početi kopati na prepad i preko noći. Praksa u europskim metropolama podrazumijeva da se na važnim i javnim lokacijama nekoliko mjeseci unaprijed predstavi ideja gradske uprave te pozovu građani da daju prijedloge i kritike kako bi javni prostor bio bolji i korisniji – kaže Taritaš.
Sličnog je stava i Dominik Etlinger, skupštinski zastupnik. On se, naime, zalaže za poticanje demokratizacije raspisivanjem konzultativnih referenduma. Kaže, takvim bi referendumima građani mogli jasno iskazati stav o budućem sadržaju i uređenju pojedinih javnih prostora.
Dapače, takvo izjašnjavanje Zagrepčani traže već dulje vrijeme, ako im se on ikada i omogući, trebao bi se, osim na javne površine, odnositi i na gradnju u kvartovima jer, kada već odgovorni neće priznati, Zagrepčani sve glasnije upozoravaju na kaos u gradnji naselja.
Stambene zgrade, kaže Zlatko Uzelac, nagurane su jedna na drugu pa su tako izgubljeni svi kriteriji.
– U starim naseljima ima dovoljno prostora za škole, vrtiće, parkove, društvene sadržaje, a u ovim novijima prilikom izlaska na balkon susjedu gledate u tanjur. Zbog preizgrađenosti i neplaniranja nastaju prometni problemi, najviše s nedostatkom parkirališnih mjesta, ali i sa zakrčenim prometnicama – kaže Etlinger.
A u metropoli je obrnuti stav – umjesto jednostavna pristupa po kojem su javne površine slobodne površine građana, u Zagrebu ta jednostavnost u praksi podrazumijeva pokrivenost trgova plastičnim šatorima ili prevelikim terasama.
– Zagreb neosporno ima šarma, ali ga se on krije iza gomile nepotrebnih čeličnih, šatorskih i betonskih konstrukcija. Koncept javnih prostora je jednostavan. Ti prostori i sadržaji koje pružaju treba biti dostupan svima.
To je javni interes. Kada postavite šator na Trg ili pokušate pola Cvjetnog prekriti nadstrešnicom, javni interes je podređen privatnome. To je tako jer ljudi koji će se ondje okupljati moraju plaćati poduzetnicima koji tamo rade neku vrstu rente za boravak na prostoru koji bi trebao biti javan – kaže Etlinger.
Svaka se europska prijestolnica mora razvijati i novac ulagati u projekte koji se međusobno povezuju i tako povezani čine cjeline u prostoru. U suprotnom se dogodi Zagreb kakav je danas – zapad, istok, sjever i jug grada nisu jednako razvijeni, neki dapače još nemaju osnovne komunalne uvjete – vodovodnu, kanalizacijsku ili plinsku mrežu.
– Urbanizam Zagreba ne postoji. Zastupljeni su pojedinačni projekti koji se javnosti serviraju kada je odluka već donesena. Od takve prakse grad trpi velike razvojne štete. Potrebno je urbanizirati grad po modelu europskih prijestolnica koje jasnu viziju prate strateškim pristupom i projektima koji se međusobno podržavaju.
Velike neiskorištene prostorne cjeline kao što su Zagrepčanka, Blok Badel ili Gredelj svjedoče o potpunoj bezidejnosti i nesposobnosti gradskih vlasti da pripreme i izvedu iole složeniji gradski projekt – kaže Sandra Švaljek, nezavisna zastupnica.
Danas najbolja urbanistička rješenja stambenih zgrada u Vukovarskoj ili Novom Zagrebu, dodaje, izgledaju kao utopistički san jer je gradnja iz prošlog stoljeća ustuknula pred nekvalitetnom stambenom gradnjom posljednjih desetak godina. Kao primjer neprikladnog prostornog pozicioniranja Švaljek ističe HoTo poslovni toranj na Savskoj cesti, koji je “pojeo“ ulicu i gotovo onemogućio pješački promet.
– Primjer uspješne poslovne zgrade također je na Savskoj cesti – zgrada Zagrepčanke i dandanas imponira lokacijom, izgledom i funkcijom. Grad mora usvojiti principe i norme primjerene dugoročnom razvojnom planiranja. A to danas nije praksa – kaže Švaljek.
Ipak, kada se govori o urbanističkom razvoju, Zagrepčani među prvima očekuju dugo im obećavane ali nerealizirane prometne investicije. Kapitalni prometni projekti trebali bi, kaže Šimpraga, uključivati proširenje tramvajske mreže, gradnju novih mostova na Savi, ali i odavno planirane prometnice kao što je to još uvijek nepostojeća Splitska avenija koju mnogi nazivaju produžena Šarengradska.
– Novoizgrađene fontane koštale su koliko bi koštala prva faza gradnje tramvajske mreže do Dugava, Sloboštine i Travnog, za što koridori već postoje – kaže Šimpraga. Za njega su iskoristivost Gredelja i iskorak na Savu najvažniji urbanistički zahvati kojima se mora započeti kako bi grad razvio novi urbanistički identitet.
– Idealna prva točka jest formiranje savskog trga kod Savskog mosta, tj. na mjestu povijesnog izlaska grada na Savu. Sve te potencijale Zagreb ima, a veličina je prepoznati i aktivirati ih za opće dobro – zaključuje Šimpraga.
No umjesto tih projekata, u Zagrebu su prošle i ove godine najveće ulaganje bile fontane. No, treba li Zagreb, kako to kaže Bandić, samo po fontanama biti Rim? Fontane su sekundarni element zaokruženosti ulaganja u javne površine, a nikako primarni oko kojega onda, kako to misle u gradskim uredima, navikom građana nastaje trg.
>> Imamo sposobne arhitekte, ali koči ih administracija
