Zagrebački studio SKROZ ima odlične dvije godine. U fokus javnosti došli su projektom ekološke farme slavonskih crnih svinja donedavnog nogometnog reprezentativca Domagoja Vide. Ali jako bi pogrešno bilo priču o njima ostaviti samo na tome. Jer, medalju Hrvatske komore arhitekata dobili su za nove gradske stube u Pločama, što je pak mali infrastrukturni projekt. Kakvu kreativnost SKROZ ima, vidjelo se i prije nekoliko godina na Kokošvaroši, jedinstvenom kokošinjcu, gradu za kokoši. Razgovarali smo s dipl. ing. arh. Ivanom Žalac iz projektnog tima studija SKROZ.
Dobitnici ste ovogodišnje nagrade Hrvatske komore arhitekata za kulturu građenja. No imali ste više nominacija.
Ove smo godine na naše veliko iznenađenje imali čak 2 od 3 moguće nominacije za nagrade Hrvatske komore arhitekata. Naš projekt ekološke farme slavonskih crnih svinja fajferica bio je nominiran za Medalju za inovacije i održivost u arhitekturi, dok su nove gradske stube u Pločama bile nominirane za Medalju za doprinos kulturi građenja i tu nagradu su i osvojile. Smatramo da je žiri jako dobro prepoznao specifičnosti ovih dvaju projekata i svrstao ih u ispravne kategorije. Gradske stepenice su mali infrastrukturni javni projekt kakav arhitekti rijetko dobiju priliku projektirati te možemo vidjeti koliko dobroga za prostor takva intervencija može donijeti. Arhitekti su ipak školovani da šire sagledaju kontekst i da ne rješavaju samo osnovnu funkciju spajanja točke a i točke b. Mi smo ovim projektom pokušali ostati elementarni i nenametljivi, poštivati zatečeni kontekst i omogućiti ugodno kretanje uz padinu. Nekad je briga o prostoru i trud da se ne uništi postojeće najveći doprinos kulturi i održivosti koji možete dati.
Kakva je reakcija građana Ploča na nove gradske stube?
Reakcija građana na nove gradske stube iznimno je dobra. Prije nego što su nastale stepenice, građani su se svakodnevno, tijekom niza desetljeća penjali uz ovu padinu i formirali usku stazu koja je zapravo najbolje pokazala da stepenice trebaju upravo na ovoj poziciji. Prilikom obilaska i snimanja jednog kratkog filma na lokaciji, uočili smo radnika gradske tvrtke za odvoz otpada koji vuče kantu i lagano se uspinje stepenicama. Bojažljivo smo ga upitali je li mu teško, na što je on odgovorio: "Sad je lakše kad imamo stube." Gradske stepenice povezuju dva bitna dijela grada – administrativni i edukativno-sportski centar grada te su svakodnevno na ruti stanovnika svih uzrasta.
U Zagrebu se odmah možemo sjetiti nekih stuba, a realno bi možda trebalo obnavljati sve ikonične stube metropole. Kako biste vi postavili nove, primjerice, Schlosserove ili Becićeve ili Zakmardijeve, na vama je izbor koje zagrebačke stube najprije treba obnoviti i kako?
Dobro ste naveli da je riječ o mahom ikoničnim stubama koje svakako treba sve obnoviti, ali smatramo da tu ne treba pretjerivati niti raditi neke veće izmjene. Sve su te stepenice duboko ukorijenjene u identitet Zagreba, prepoznatljive su ovakve kakve jesu. Smatramo da su to zahvati o kojima se u principu trebaju brinuti konzervatori pazeći da se zadrži postojeće oblikovanje uz manje prilagodbe suvremenom dobu. Svakako bi se zalagali za rekonstrukciju koja neće narušiti postojeći šarm samih stepenica, ali i zelenih površina oko njih koje su već na neki način srasle s nekim od navedenih stuba.
Svakako je najrazvikaniji vaš rad farma Domagoja Vide. Kako ste reagirali kada vam je ponuđeno da to radite (ili kada ste vidjeli natječaj)?
To je rad koji je trenutačno najviše u fokusu javnosti jer je recentan i poprilično neuobičajen kao tipologija koju projektira arhitekt. Kako smo već imali iskustva s projektiranjem ekološke farme koja je osvojila velik broj arhitektonskih i dizajnerskih nagrada te bila publicirana u mnogim stručnim časopisima i portalima, javili su nam se investitori "Sin ravnice", odnosno Dimitrije i Dragan Simonović, Luka Mandić, Ivan Plechinger i Domagoj Vida s prijedlogom da za njih projektiramo ovu zanimljivu farmu za crne slavonske svinje. Kako su nam projekti za ekološki uzgoj životinja izuzetno zanimljivi i vrlo ih rado projektiramo, bili smo više nego oduševljeni ovom prilikom, posebno kad smo shvatili da ovakvog tipa građevine za crne svinje u principu nema te da imamo mogućnost inovativnog pristupa projektu.
Koliko je sam Domagoj Vida sudjelovao u stvaranju farme, jeste li zadovoljni kako ona sada funkcionira?
Jako smo zadovoljni projektom, dobro funkcionira i vrlo uspješno radi. Uskoro bi trebala započeti gradnja i druge farme koja će uključiti dvije identične građevine, što najbolje govori o tome koliko se dobro farma razvija. U samom projektiranju najuže smo surađivali s Dimitrijem, Draganom i Lukom koji su najviše prisutni na farmi i koji su dali veliki doprinos kroz neposredno iskustvo rada sa životinjama.
Imamo niz OPG-ova s vinarijama ili drugom proizvodnjom koji sve češće traže da ih urede arhitekti, vama je povjeren projekt Kokošvaroš. Kako ste tome pristupili? Nastavlja li se ovaj 'trend'?
Vinarije, konjušnice i slične građevine oduvijek su zauzimale mjesto na arhitektonskoj sceni. Ono čemu se nije posvećivala pažnja su farme za perad, svinje, koze, krave i slične domaće životinje. Upravo u takvoj tipologiji smo pronašli poseban izazov. Nije to niša za koju se arhitekt u Hrvatskoj može specijalizirati jer je ekološki uzgoj još uvijek u povojima, a investitori uglavnom smatraju da im je angažman arhitekta nepotreban trošak. Nama ionako nije želja specijalizirati se za neku određenu tipologiju. Zadatak koji dobijemo pokušavamo riješiti na način da projektu damo priliku ostvariti svoj maksimum – bilo da je riječ o turističkom kampu, obiteljskoj kući, poslovnoj zgradi, farmi kokoši ili gradskim stepenicama. Rad na različitim tipologijama jako nas veseli jer nas nekako drži "budnima" i ne dopušta da uđemo u zonu komfora. Što se Kokošvaroši tiče, taj projekt i nas uporno iznova iznenađuje. Upravo je završila izložba u Galeriji Bernardo Bernardi u Pučkom otvorenom učilištu Zagreb, koja je bila iznimno dobro posjećena i prihvaćena, premda je prošlo već gotovo 6 godina otkad je projekt nastao. Kokošinjac je za nas bila tipologija koju smo oduvijek željeli projektirati i, eto, ostvarilo se i donijelo nam neke nove i uzbudljive poslovne prilike.
Vinarije su u tom smislu dobar primjer kako se temeljem dobre arhitekture i kvalitetne ponude u objektu ostvaruje vrhunski turizam. Kako bi se u vašoj viziji to spojilo, čini mi se da je nužno održati tradiciju u novome?
Mi se u svojem radu trudimo poštivati kontekst, tradiciju i okruženje u kojem projekt nastaje, tako da nije isto radimo li u ruralnom ili urbanom okruženju, jesmo li na moru ili smo u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Vinarija je stvarno izvrstan primjer i namjena u kojoj se često ostvaruje jako dobra arhitektura na predivnim lokacijama u vinogradima. Mi nastojimo u tradiciji pronaći nit vodilju koja će arhitekturu ipak držati u mjestu i vremenu na kojem nastaje, naravno u suvremenom izričaju. U suprotnom dobivate generičke građevine, uvijek i svugdje iste neovisno o dijelu svijeta u kojem se nalazite. Nije to naravno uvijek tako – nekad su prirodne datosti toliko jake da je najbolji odgovor landscape arhitektura ili je okruženje već toliko lišeno tradicijskog identiteta da se nema smisla pozivati na tradiciju, no u većini slučajeva tradicija može biti nepresušna inspiracija.
