Prolazili su dani, prošla je i cijela godina od donošenja Zakona o zaštiti životinja, a kad je riječ o patnjama napuštenih životinja ne nazire se svjetlo na kraju tunela. Dapače, svjedoci tih patnji kažu da nikad nije bilo gore i da je ostavljenih svaki dan sve više.
Potvrđuju to i statistike o zbrinutim životinjama u nekim od najvećih hrvatskih skloništa. Ostavljaju se štenad, mačići, oduzimaju ih majkama čim dođu na svijet, napuštaju se odrasli psi, kunići. Pronalazi ih se u kutijama, vrećicama, u kanalima i na livadama. Ubacuju ih noću preko ograda azila, vežu usred šuma. Pa iako je Zakon definirao kako su gradovi, općine i županije zaduženi za zbrinjavanje napuštenih životinja, i dalje su volonteri ti koji mašu čarobnim štapićima pokušavajući pomoći i prekinuti patnje onih koji si sami ne mogu pomoći. Jer Zakon ih i dalje ne štiti.
Već na prvom zadatku, kontroli mikročipiranja pasa, pali su brojni gradovi i općine. I to bez ikakvih posljedica, jer Zakon ih nije ni predvidio. Pao je Zakon i na prenošenju većine zadataka i ovlasti iz područja zbrinjavanja napuštenih i izgubljenih na komunalne redare. Imali su oni neke od tih zadaća i prije, ali uglavnom za njih nisu znali. Sada kada znaju na svoje se obveze oglušuju. Ne bi se tome trebalo ni čuditi, riječ je o ljudima od kojih neki već godinama rade u službi u kojoj nisu trebali znati kako izgleda pas koji zbog uvjeta u kojima živi osjeća nelagodu, patnju i bol. Sada bi to trebali prepoznati, a nitko ih tome nije naučio. Dao im je zakon brojne ovlasti, ali kako ih provesti nitko ih nije uputio. A zbog nekih ovlasti komunalnih redara mogla bi se posramiti čak i policija.
Rijetki gradovi i općine mogu se pohvaliti da su krenuli korak dalje i da se naziru neka poboljšanja. Mnogi nisu sa Zakonom uskladili ni Odluke o uvjetima i načinu držanja kućnih ljubimaca i načinu postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama. One koje su donesene, po svemu sudeći, donijeli su ljudi koje baš nitko ne kontrolira znaju li posao koji rade i za koji ih mi plaćamo. Jer u odlukama ima svega. Da je tako potvrđuju i ograničenja broja kućnih ljubimaca koji se smiju imati u stanovima, čak i u kućama. Neki čelnici lokalnih samouprava dosjetili su se kako doskočiti obvezama komunalnih redara pa su za evidenciju kućnih ljubimaca zadužili – predstavnike stanara. Oni koji stanuju u kućama moraju sami prijaviti da imaju kućnog ljubimca. Šarolike su i odluke o kastracijama kao metodi kontrole razmnožavanja kućnih ljubimaca, neke su donesene samo kako bi se njihov grad ili općina našli na popisu onih koji imaju propisanu obveznu kastraciju. Pobroje li se navedene iznimke, zapravo nitko ne mora kastrirati ljubimce. Barem ne zbog Odluke.
Zadužio je Zakon lokalnu zajednicu da mora organizirati i platiti pomoć ranjenim životinjama, no upravo za ranjene životinje volonteri najčešće posežu za svojim čarobnim štapićem. Jer nemaju vremena čekati da prođe vikend, da počne radno vrijeme, da se komunalni redar vrati s godišnjeg. Propisao je Zakon i da sve županije moraju imati barem jedno sklonište, rok je prošao, a u Ličko-senjskoj, Brodsko-posavskoj i Dubrovačko-neretvanskoj županiji skloništa i dalje nema. Upravo iz tih županija čuju se najglasniji pozivi upomoć, no oni čiji je zadatak provođenje Zakona o zaštiti životinja i dalje se na njih ne odazivaju.
Koliko im je malo stalo do Zakona, a još manje do zaštite životinja, neki gradovi i općine pokazuju i time što ne odgovaraju na upite. Oglušili su se tako iz općina Višnjan i Erdut, a nakon Zahtjeva za pristup informacijama, zanimao nas je ugovor Grada sa skloništem, iz Našica su nam odobrili pristup. I to fizički. Unatoč tome što smo tražili odgovor elektronskim putem, ugovor možemo vidjeti samo u prostorijama Grada, ali uz prethodnu najavu. Iz Velike Gorice ni nakon ponovljenih upita nismo saznali jesu li, kako su sami najavljivali, u rujnu krenuli s kontrolom čipiranja pa ne znamo ni kakvi su rezultati. Ako je suditi prema broju pronađenih pasa bez čipa i ostavljenih štenadi na njihovom području, nisu napravili ništa. I u Ministarstvu poljoprivrede često zaborave na upite. Od njih čekamo nekoliko odgovora, među njima i na pitanje imaju li podataka tko je sve proveo kontrolu čipiranja i s kakvim rezultatima. Zanimalo nas je i koliko je novih uzgajivačnica prijavljeno Ministarstvu od donošenja zakona i što za prijavu treba? Upitali smo ih i što poduzimaju protiv uzgoja i prodaje pasa iz neregistriranih uzgajivačnica, jer takvih je oglasa svaki dan sve više. Ili je možda riječ o registriranim uzgajivačima mješanaca, kojih su ionako prepuni azili? Upite smo poslali prošle godine, a odgovora još nema.
Propisao je Zakon kazne i za prekršitelje i za one koji ga ne provode. Da se primjenjuju, možda bi i bilo nekih promjena. Jer dok je većini svejedno, dok svi koji nešto znaju šute i okreću glavu, dok se zlostavljače životinja čak niti ne pokušava pronaći, zakon će i dalje ostati mrtvo slovo na papiru.
Sreća pa se imaju sačmare 😆