Što je trebalo Johnu Tolandu da ‘patentira’ termin slobodni mislilac? Kao da već samo po sebi nije sumnjivo kad netko uopće misli, a ako to čini slobodno, tek onda može doći do problema. S druge strane, termin je pomalo i oksimoronski jer kako se uopće drugačije i može misliti nego slobodno?! Svaka druga varijanta, mišljenje bez slobode ili sloboda bez mišljenja, znači isključivo stanje kapitulacije i intelektualnog i fizičkog ropstva. U Hrvatskoj se danas ponovno uvodi delikt mišljenja. Sve su češći i glasniji zahtjevi da se neistomišljenici sankcioniraju, a više nisu ni iznimke prijetnje koje se umjesto argumentiranih rasprava upućuju onima s kojima se ne slažemo. Neslaganje se ne može podnijeti i otvorena eliminacija kao krajnji izazov potrebi čistoće zajednice tek je pitanje vremena. Naravno da ljudi, pogotovo mlađi i pogotovo slobodni mislioci, odlaze iz ove države zato što su skrušeni u strahu za svoju egzistenciju, ali nipošto nemojte kao motiv izlaska iz hrvatske pustinje zanemariti i ukupnu atmosferu u društvu koja je nepotencijalna, nasilna, nesadržajna i prepuna povijesnih utega zbog kojih su nam se međusobno ubijali i djedovi. Nastavljati ratove svojih predaka više od pola stoljeća nakon njihovih neuspješnih krvavih eskapada doživljavam kao osobni poraz svakog od nas, kao potraćeno iskustvo i nenadoknadiv gubitak dragocjenog vremena u životima što huje bez zastajkivanja.
Zato suvremene odlaske ljudi nikako ne treba promatrati kao gastarbajterski sindrom, nego više kao duhovni referendum onih koji svojim izlaskom na granične prijelaze u stvari izlaze na glasanje i odgovaraju na pitanje “Ima li ovdje smisla?” Gastarbajteri su 60-ih godina prošlog stoljeća odlazili, mahom u Njemačku, da bi zaradili i sagradili kuće u rodnim selima, da bi mirovinu proživjeli tamo gdje ih je srce vuklo. Svima koji odlaze u ovom trenutku bilo kakav oblik povratka je zadnja misao u planovima za budućnost. Kada odrazgovarate s nekim od njih, prvo što će vam reći jest da su si odlaskom priskrbili strahovito olakšanje i da se konačno osjećaju neopterećeno i slobodno. Zamislite, u stranom svijetu, na početku egzistencijalne prilagodbe i snalaženja u novoj sredini, usvajanja novih pravila i traženja vlastitog mjesta pod suncem, usred emocionalnog stabiliziranja osjetiš slobodu u odnosu na ono što te opterećivalo u rodnom kraju, u državi koja je stvorena, barem nas tako uvjeravaju, da bi bila naša. Krleža je napisao da je dobra hrvatska sudbina odlazak iz domovine.
Pravdali smo to iskustvo stranim centrima moći, a danas bismo utjehu trebali pronalaziti u domaćim centrima nemoći; nemoći da se suočimo s istinom kako su i hrvatska himna i hrvatska zastava nejestive, dok ideja o zemlji blagostanja vrijedi za onih 0,1 posto koji imaju jednako kao 90 tisuća hrvatskih domoljuba koji stoički šute o nepravdi dok ih udara iz dana u dan. I tu se vraćamo na početak: biti domoljub i biti slobodni mislilac u slobodnoj, samostalnoj, suverenoj i međunarodno priznatoj hrvatskoj državi ne ide skupa. Jedno isključuje drugo. Biti slobodni mislilac sada u Hrvatskoj prije i iznad svega znači biti slobodan otići. Poručeno je to i iz samog državnog vrha, otkrivajući da važno pitanje vjere u vlastitu naciju i vjerovanja u mit o vlastitoj naciji biva ekskluzivnim dnevnopolitičkim pitanjem.
Jer “kapitalizmu treba vjera, odanost, štovanje, organske vene, transcendentna istina, metafizičke sankcije, hijerarhijski poredak da bi mogao nadoknaditi emocionalni i simbolički deficit u svjetonazoru”. U prijevodu, kapitalizmu trebaju prividi identifikacije, vjera i nacija, da bi nadoknadio stvarni nedostatak sadržaja i prikrio socijalnu okrutnost koja je u samoj njegovoj srži. Zato se stvari bespogovorno postavljaju ili-ili, zato se sve lakše i jednostavnije naljepnica izdajnik lijepi ljudima na leđa i premda se pojam ateizam u modernim europskim jezicima pojavljuje u 16., a udomaćuje u 18. stoljeću, tek danas, umjesto slobode mislećeg izbora, poprima odlike prokazivačkog aduta u igri vaši i naši. Hrvatsku budućnost ne može graditi njezina prošlost koja je još uvijek sva u ruševinama, prepuna krvopija i krvoloka, kad se „ratnička slava gradi na istrebljenju ljudske vrste“. Mi bismo još uvijek trebali rješavati dilemu koji su to dobri, a koji loši dečki iz te iste povijesti, što je suludo ne zbog toga što će se to raditi, nego stoga što to uopće postoji kao ideja.
Zakrvavljene ruke predaka vuku nas iz jama. Čuditi se nakon svega nad onima koji odlaze u najmanju je ruku nepristojno. Prije više od 30 godina sarajevsko Zabranjeno pušenje napisalo je stihove koji idu otprilike “žao mu je što neki misle da je život negdje drugdje i ne sanja se više stari san, svi čekaju pasoš na pobjegnu van”. Nema više stranih okupatora, političkog nasilja, neslobode, jednoumlja, totalitarizma, komunizma pa ispada da danas bježimo od sebe samih. Tri desetljeća nakon što su spomenuti stihovi napisani promijenilo se jedno – nitko više ne čeka pasoš. Svi se raduju putovnici.
>> 'Ostajemo u Hrvatskoj jer smo još uvjereni da znanje donosi i – novac'
>> Političari i intelektualni dušobrižnici, šutite o brizi za ovu zemlju
