Lopina, plačibaba, protuha, hulja, ništarija, propalica, slučaj za psihijatriju, što je sljedeće, nakon što su se takvi izrazi uvukli u “visoku politiku”. Nastavi li se politički rječnik obogaćivati neprimjerenim sadržajem, uskoro bi televizijski dnevnici mogli dobiti oznaku “18+”.
Ako se oni usude javno tako jedan drugoga oslovljavati i kititi, a što se prenosi u ime političkih i medijskih sloboda, zašto bi se onda i ostali trebali susprezati. Ako je ovo čemu svjedočimo ovih dana politika, ako se tinejdžerski anarhično trebamo prepustiti i uživati u fajtu bez rukavica i kočnica, ako nas ne treba brinuti što nam se percepcijski urušavaju institucije države i ako mislimo da jedino politička nekultura i “prljavi govor” mogu nešto promijeniti, onda se ovih dana možemo opustiti i uživati.
Politika nam nikad nije pružila više zabave i predsjedniku možemo samo poručiti: “deri, samo deri!”. Osobito ako niste njegova meta, ako niste jedan od onih koje je odlučio na svoj štemersko-osebujni način portretirati. Što je najgore, ne znate gdje će, kada i kako opaliti. Što bi on rekao “brate, šara li ga, šara”. Doduše, svoje bivše štedi, a i oni njega. I mediji su na mukama, kako koji, većina na slatkim jer smo dobili našeg Trumpa, ali neki i na gorkima. Osim toga, nije lako ni pratiti toliku produkciju, bez obzira na uređivački pristup, manje ili više neozbiljan, lijevi ili desni, bez obzira za koga se navija i kako se rješavaju sukobi političkih sloboda, s jedne te zaštite dostojanstva osoba i primjerenosti javne komunikacije, s druge strane.
Dakako, postavlja se pitanje koja je svrha predsjednikove “političke simultanke” i kuda to vodi. Koji je njegov strateški plan? Što želi postići grubim, teškim i uvredljivim govorom? Hoće li nam institucije i ljudi biti bolji zato što je predsjednik o njima progovorio jezikom tipičnog internetskog trola? Jesmo li sadržajno čuli nešto kvalitativno novo o osobama koje je predsjednik Milanović uzeo za mete?
VIDEO Milorad Pupovac komentirao izjave Zorana Milanovića
Ne, sve to svakodnevno čitamo u brojnim komentarima, doduše ne tako stilski dotjerano i s takvim autoritetom, samo što se autori ne usuđuju, jer nemaju građanske hrabrosti ili se srame pa za razliku od predsjednika kriju svoj identitet i podmuklo se iživljavaju na odabranim metama. Predsjednikovi simpatizeri, a počeli su mu se sve više obraćati i okorjeli desničari koji su donedavno mogli samo sanjati da bi netko politički relevantan mogao izgovoriti što je Milanović proteklih dana rekao, ali i Milanovićevi kritičari, drže da je “tuk na utuk” jedino rješenje. I do čega nas je to dovelo, da predsjednik Hrvatskog sabora, premda izazvan u obrani svoje privatnosti i dostojanstva, i svjestan da je “teško odgovoriti, a da ne otvorite novi krug optužbi, netrpeljivosti i zla” uzvrati: “On je osoba očitog poremećaja ponašanja i vjerojatnog poremećaja ličnosti”, dodavši kako sve više ljudi to misli ali još uvijek o tome ne govori glasno. Upravo o tomu je riječ. Moramo voditi računa što, kada, kako, zašto i gdje izgovaramo. I to upravo na pozicijama, s kojih se diktira kultura javnog dijaloga.
Naravno, politika je i izrazito gruba djelatnost, ali nositelji dužnosti moraju voditi računa i o kredibilitetu institucija koje predstavljaju. I ako nismo glasali za Zorana Milanovića ili opciju kojoj pripada Gordan Jandroković, kao građane trebalo bi nas vrijeđati kakve si poruke razmjenjuju bez obzira kakvim su političkim ili osobnim interesima vođeni, jer si time uzimaju za pravo vrijeđati obje institucije, i onu koju predstavljaju, i onu koju predstavlja meta njihova napada. I za te institucije prolijevali su se krv, znoj i suze.
Još si Vladimir Šeks može dopustiti biti nošen osvetničkim porivima, ali ne i dužnosnici.
Od svakog policajca u uniformi ili službenika očekujemo dostojanstven pristup i primjeren rječnik u službenoj komunikaciji, pa se onda osobito to traži od onih koji su na čelnim pozicijama. Ali o dignitetu institucije Predsjednika Republike moraju voditi računa i oni koji zazivaju pokretanje pitanja njegova opoziva. Neprimjerena komunikacija pa i “političko divljaštvo” obuhvaćeno je standardima političkih sloboda koje uživaju, ali moraju i tolerirati svi u raspravama od šireg društvenog interesa.
Zar bi samo zato što vrijeđa naš osjećaj za primjereni javni dijalog, dvotrećinska većina u Hrvatskom saboru trebala pokrenuti pitanje “povrede Ustava u obavljanju dužnosti” o kojoj bi odlučivao Ustavni sud!?
I SMS komunikacija s Miloradom Pupovcem, nakon cjelovite objave, očito je samo neprimjerena, kao i objava privatne prepiske, koja samo razotkriva Milanovićevo političko licemjerje. A što se tiče postupanja mimo zakona u postupku izbora predsjednika Vrhovnog suda, tek ako bi kršio proceduru i nakon objave odluke Ustavnog suda to bi imalo težinu koja provocira reakciju protivnu volji milijuna građana, uz svijest sviju što bi to značilo za političku stabilnost u zemlji.
Kaže g. Jurasić: "...sve to svakodnevno čitamo u brojnim komentarima, doduše ne tako stilski dotjerano i s takvim autoritetom, samo što se autori ne usuđuju, jer nemaju građanske hrabrosti ili se srame..." Hm, da? Pročitao sam ovdje, a i sam napisao gomilu komentara, daleko uljudnijih i pristojnijih od pricidnikovih, a i stilski dotjeranijih, koji su, isto tako, sadržavali istinu i činjenično stanje, pa su ih vrli administratori ovog portala ekspresno obrisali ("404 greška"). Pa se postavlja pitanje - na kojoj strani je pomanjkanje građanske hrabrosti i osjećaj srama?