Već postojeća javna galama o “ustašizaciji našega društva” odnedavno je pojačana i grajom o “klerikalizaciji Sveučilišta”, te dokumentarnim filmom njemačko-francuske televizije ARD o desničarskim skretanjima u EU, a napose u Hrvatskoj. Prema takvome mišljenju ARD-a i naših “antifašista” te “slobodno mislećih intelektualaca”, Hrvatska je na samome europskom demokratskom dnu, gotovo kao neka septička jama EU. Osječka nogometna utakmica između Hrvatske i Izraela na kojoj je skupina budalaša ili provokatora uzvikivala “Za dom spremni!” došla je kao šlagvort takvim mišljenjima. Da će se dogoditi nešto tako zločesto moglo se predvidjeti prije pet-šest godina. Tada je, naime, počelo plansko i sustavno širenje javne histerije o “fašizaciji Hrvatske”. U isto vrijeme su sljedbenici Zorana Milanovića i Vesne Pusić počeli s osnivanjem raznih antifašističkih saveza kao nekom obranom od “oživljavanja fašizma”. Sada je to programirano ideološko ludilo toliko eskaliralo da je došlo do srpsko-židovske odluke o bojkotu državne komemoracije jasenovačkim žrtvama. Kao da je Jasenovac samo SDP-ov, HNS-ov, židovski i srpski! Pa zar je Jasenovac politički monopol Zorana Milanovića, Vesne Pusić, Ognjena Krausa i Milorada Pupovca?
“Lijevoliberalna” je paranoja posljednjih dana još više pojačana vijestima o mogućoj suradnji zagrebačkog Filozofskog fakulteta i zagrebačkog Katoličko-bogoslovnog fakulteta, jer da će to dovesti do klerikalizacije Filozofskog. Kao da će s Kaptola na Filozofski fakultet doći misionari i svetom vodicom škropiti tamošnje nevjernike. Kakvi bi to božanski poslanici morali biti pa da preobrate sve tamošnje marksiste, agnostike i ateiste!? Ipak, sve te priče pridonose još većem širenju “antifašističke” paranoje. A ona se vidi i u priviđanju “relativizacije prošlosti”, jer da “vladajuće mišljenje” nameće tezu o “dva totalitarizma”, a da oni pak nisu jednaki. Ustaštvo je iza sebe ostavilo stravu Jasenovca, a boljševici pakao Bleiburga i Golog otoka. Veličanje titoističkoga antifašizma postalo je opće mjesto svih naših kulturnih i političkih “naprednjaka”. To je ujedno i jedan od glavnih razloga zašto bojkotiraju državnu komemoraciju u Jasenovcu. Zar Milorad Pupovac može zaustaviti i one Srbe koji žele ići u Jasenovac i protiv njegove volje? Bi li, da su živi Srećko Bijelić, Jovan Bamburač i Milan Đukić, Pupovac svojim “moralnim autoritetom” mogao i njih spriječiti da mimo njegova SNV-a dođu u Jasenovac? Isto vrijedi i za Ognjena Krausa. Zar bi on mogao zaustaviti pokojne Mihaela Montillia, Alfreda Pala, Zlatka i Jakova Bienenfelda i Slobodana Langa? Može li Ognjen Kraus, primjerice, odvratiti Branka Lustiga da dođe na službenu komemoraciju u Jasenovac?
Politizacija jasenovačke komemoracije zapravo je njezina vulgarizacija. U Hrvatskoj je čak i nekrofiliju moguće pretvoriti u politiku. Još je nastranije i perverznije pokušavati je i politički utržiti.
