Politika zaštite okoliša Europske unije obuhvaća približno 300 različitih pravnih propisa i normi koje se odnose na niz područja – gospodarenje otpadom, onečišćenje zraka, zaštitu i upravljanje vodama, zaštitu prirode i biološke raznolikosti, zaštitu tla, onečišćenje bukom, kemikalije i klimatske promjene. Očuvanje okoliša moguće je postići ako se odgovarajuće mjere integriraju u druge sektorske politike (poljoprivreda, promet, energetika, industrija, gospodarstvo, ribarstvo). Stoga područje očuvanja okoliša analizira i pitanja održivog razvitka, odnosno postizanja ravnoteže između socijalnih, ekonomskih i okolišnih interesa.
Europska unija postala je jedan od glavnih aktera politike zaštite okoliša na svjetskoj razini, uvodeći visoke standarde radi očuvanja prirodnih resursa i smanjivanja negativnih posljedica ljudskog djelovanja na okoliš, te vodeći brigu o postizanju ekonomskog rasta koji je održiv i poštuje okoliš, o čemu je postignut konsenzus svih članica. Pojedine države članice propisima određuju čak i strože standarde u odnosu na one na razini Europske unije, na što imaju pravo, vodeći računa o svojim nacionalnim interesima. Ipak, kritičari navode da su mjere zaštite okoliša vrlo nepovoljne za ekonomski razvoj unutar Unije jer su dodatni teret za privatni sektor, što postaje aktualno pitanje upravo u vrijeme gospodarske krize.
Upravo zbog broja i složenosti propisa, kao i velikih izazova u njihovoj provedbi, ova se politika smatra jednom od najzahtjevnijih, kako za članice Europske unije, tako i za kandidatkinje. Za Hrvatsku je, bez obzira na dotadašnje mjere s ciljem očuvanja okoliša, preuzimanje pravne stečevine u ovom području predstavljalo veliki izazov, pa je donesen i novi Zakon o zaštiti okoliša 2007. godine. Posebno su zahtjevni oni europski propisi za čiju su provedbu potrebna veća financijska ulaganja, poput direktiva koje se odnose na upravljanje i zaštitu voda ili gospodarenje otpadom, s implementacijom s kojom se još i danas "bore“ članice Unije.
Hrvatska je stoga tijekom pregovora o pristupanju zatražila prijelazna razdoblja za primjenu pojedinih europskih propisa, te su ona, između ostalog, odobrena za (i) gradnju centara za gospodarenje otpadom do kraja 2018. godine, uz smanjivanje udjela biorazgradivog komunalnog otpada na 35% ukupne količine do kraja 2020. godine, (ii) sustav odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda do kraja 2023. godine, a poboljšanje kvalitete vode za piće prema mikrobiološkim parametrima do kraja 2018. godine, uz dodatne tri godine nakon stupanja u članstvo za kemijske parametre, (iii) prilagodbu industrijskih postrojenja za sprječavanje i nadzor onečišćenja do kraja 2017. godine, (iv) prilagodbu postojećih energana na smanjenje emisija onečišćujućih tvari u zrak do kraja 2017. godine, (v) ograničavanje emisija hlapivih organskih spojeva do kraja 2015. godine, (vi) registraciju opasnih kemikalija radi sigurnog gospodarenja 18 mjeseci od dana pristupanja i (vii) sustav trgovanja emisijama stakleničkih plinova.
Hrvatskoj je dosad za okoliš, kroz pretpristupni program IPA, dodijeljeno 96,7 milijuna eura bespovratne pomoći od 2007. do 2011. godine. Nakon pristupanja Hrvatska će biti u mogućnosti koristiti sredstva iz strukturnih fondova, koja su za operativni program za okoliš za Hrvatsku od dana pristupanja pa do kraja 2013. godine, kada završava trenutačni proračun Europske unije, predviđena u iznosu od 140 milijuna eura. Namijenjena su za dva prioriteta – razvoj infrastrukture za uspostavu cjelovitog sustava gospodarenja otpadom, te poboljšanje sustava vodoopskrbe i upravljanja otpadnim vodama radi zaštite vodnih resursa.
Osim što će ove mjere pomoći očuvati okoliš i poboljšati kvalitetu života, pružaju poticaj gospodarstvenicima za sudjelovanje u njihovoj provedbi (projektiranje i građenje). Danom pristupanja Hrvatska će biti korisnica i programa LIFE+ za zaštitu okoliša namijenjenog javnim i privatnim osobama i institucijama, u iznosu od 1,25 milijuna eura u 2013. godini, do kada je taj program na snazi.
