U crnom moru teza i antiteza o Hrvatskom audiovizualnom centru u kojem su gotovo svi postali državni odvjetnici i uskočki tužitelji, nekako je preskromno zabilježena činjenica da je HAVC nakon dvije godine kašnjenja objavio prijedlog Nacionalnog programa razvoja audiovizualne djelatnosti u periodu od 2017. do 2021. godine.
U tom se dokumentu HAVC pohvalio da je u proteklim godinama odradio sve strateške ciljeve osim jednog i to adekvatne zaštite, restauracije i prezentacije hrvatske audiovizualne baštine. U prvom redu to se odnosi na filmove snimljene do 1991. godine, među kojima se nalaze i potvrđena i, mora se priznati, za sada nedostižna remek-djela hrvatske kinematografije.
U HAVC-u tako navode da od ukupno 300 hrvatskih dugometražnih naslova koji su pohranjeni u Hrvatskom filmskom arhivu za samo 25 postoji digitalno restaurirani arhivski primjerak (9%). Digitalno su restaurirana tek 2 srednjometražna igrana, 76 kratkometražnih igranih i dokumentarnih i 33 animirana filma. Od spomenutih 25 digitalno restauriranih primjeraka, 23 je prilagođeno prikazivanju u digitaliziranoj kinodvorani (DCP). Iz HAVC-a domoljubnoj javnosti priopćuju i da sustavno prikazivanje svjetske, europske i hrvatske filmske klasike u Hrvatskoj ne postoji i to zato što Hrvatska nema dvoranu Kinoteke. Ti se klasici ne prikazuju niti u redovitoj kinodistribuciji, ali niti na javnoj televiziji, što zbog neadekvatnog tehničkog stanja kopija, što zbog sporenja oko vlasništva i autorskih prava.
Hrvatska kinoteka tj. Hrvatski filmski arhiv i dalje je nekakav podstanar u Hrvatskom državnom arhivu koji ima i važnijih briga od brige za hrvatsku filmsku baštinu. No, prava tema za istraživačke novinare, intelektualce opće prakse i udruge koje su zainteresirane za hrvatska uljudbena bogatstva su neriješena pitanja vlasničkih prava nad klasičnim hrvatskih filmom. Zbog tih neriješenih prava koja frustriraju i danas još živuće hrvatske filmaše koji su djelovali prije devedesetih, ali i nasljednike mrtvih sineasta, Hrvatska ne može koristiti izdašne EU fondove kako bi obnovila i digitalizirala filmsku baštinu.
U HAVC-u ističu da su bivše socijalističke države poput Mađarske, Češke, Poljske, Albanije, Bugarske, Slovenije, a odnedavno čak i Srbije, riješile pitanje vlasništva nad filmskim djelima nastalim prije 1991. No, u Hrvatskoj je, kao što bi to svima trebalo biti poznato, neprocjenjivo vrijedna filmska baština u iritantnom procesu privatizacije filmskih poduzeća dospjela u privatne ruke. U, kako ističu u strateškom dokumentu HAVC-a, nedovoljno dokumentiran i ne posve transparentan posjed novih uprava starih poduzeća postavljenih od novih vlasnika. S filmskim blagom postupili smo zločinački. Zar bi javnost mrtva-hladna gledala kada bi netko prodao fundus Meštrovićeve galerije ili Hrvatskog povijesnog muzeja?
A zašto se onda gotovo nitko ne bori za kapitalna djela hrvatskog filma?
>> Hoće li novi Upravni odbor na slučaj 'HAVC' staviti točku?
>> Zašto nitko ne brine o instituciji koja ima 106 milijuna kuna?
