“Dečki pjevaju o Drini koja je duboka, o Bruni Bušiću (tko je taj tip?) koji viče poglavniku da su Hercegovci spremni... Slušaju i proustaške pjesme, osobito preko vikenda kada u internatu nisu austrijski učenici”.
Zbog te i još nekoliko rečenica u knjizi “Moj tata spava s anđelima (Mali ratni dnevnik)” Stjepana Tomaša, koja se u lektiri 6. razreda osnovne škole nalazi godinama, svake godine, pa tako i ove, pojavi se roditelj koji viče i prijeti da njegovo dijete to neće čitati.
Iako je knjiga pisana u formi dnevnika, zapravo je snažna antiratna poruka. No jedna, dvije ili tri rečenice dijelu roditelja stvaraju problem.
– Valjda nekome smeta što su u toj knjizi Srbi prikazani kao okupatori. Ali to su bili, to su činjenice.
Kad bismo izbacili ovaj naslov, onda bi trebalo i Smail-agu Čengića gdje su Turci prikazani kao zločinci... “Moj tata spava s anđelima” jako je dobro prihvaćena među učenicima i nastavnicima.
Obrađuju je u studenom, uoči Dana sjećanja na Vukovar, a djeca je vole jer je pisana njihovim jezikom – kaže nam prof. Srećko Listeš, predsjednik Društva profesora hrvatskog jezika dodajući da u svakoj generaciji učenika postoje roditelji koji bezrazložno prigovoraju.
– I u knjizi “Ne okreći se, sine”, koju su čitale generacije školaraca, spominju se ustaše, za dom spremni, bojnik. Umjetnička djela ne treba koristiti u dnevnopolitičke svrhe niti se škole bave politikom. Hrvatski jezik je odgojni predmet, a ključna pitanja hrvatskog jezika su identitet, jezik i odgoj – ističe Listeš.
Slično kaže i profesorica hrvatskog Anđelka Rihtarić, danas ravnateljica Osnovne škole Vladimira Nazora u Svetom Iliji. – Mali ratni dnevnik ili Moj tata spava s anđelima u lektiru je uvršten prije više od petnaestak godina i sa zadovoljstvom sam ga radila s djecom.
Knjiga jest fikcija, ali se može gledati i kao dnevnik stradanja djece u ratu jer vjerno prikazuje njihovu patnju. Ukloniti je iz lektire zbog dvije-tri rečenice je besmisleno. Kad bismo se toga držali, onda bismo mogli zapaliti sve knjige – ističe Rihtarić.
Dodaje da je u knjizi prikazano ono što se u Hrvatskoj događalo, srušene škole, bolnice, domovi, trgovine... – Knjiga ima snažnu antiratnu poruku i u njoj nema ni mržnje ni isključivosti. Treba ostati u lektiri ne samo kao književna fikcija nego kao dokument vremena u kojem je nastala. Djeca je rado čitaju – zaključuje Rihtarić.
>> 'Djeca ne razumiju važnost riječi i da sve što uče, slušaju i gledaju prvo postoji na papiru'
Trebala bi i koja ratna knjiga, a ne samo antiratne. Neka djeca nauce o svijetu, a ne da ih indoktriniramo izmoljenim svijetom mašte u dizajnu salonskih jugo ljevičara.