Kako demokracije umiru i kako opstaju? Na to pitanje sjajan odgovor daju svježi primjeri iz dvije potpuno različite zemlje, koje su međusobno udaljene 18 tisuća kilometara, i u kojima su se sa samo dva dana razmaka dogodila dva prijelomna događaja. U malenoj otočnoj državi Samoi najviši sud u zemlji presudio u petak 23. srpnja da je vladajuća stranka prekršila zakon i proceduru kada nije htjela prenijeti vlast na novu premijerku. Oformljena je nova vlast.
U Tunisu pak je samo dva dana poslije predsjednik jednostavno otpustio vladu i suspendirao parlament. Mnogi su ga zbog toga optužili za provođenje državnog udara i ubijanje demokracije. Pa kako je demokracija u Samoi uspjela opstati, a u Tunisu je većinom pala u samo 48 sati razmaka? Glavne su razlike između dvije zemlje snaga institucija te osjećaji “običnih ljudi” prema demokraciji.
Zaključali je izvan zgrade
Samoa je otočna država u Tihom oceanu u kojoj živi samo 200 tisuća stanovnika. Tunis je republika od 11 milijuna stanovnika. Samoa je udaljena praktički od svih, najbliži joj je od velikih Novi Zeland, od kojeg je u smjeru sjeveroistoka udaljena tri tisuće kilometara. Tunis se nalazi na sjeveru Afrike, i okružen je autokracijama. Zemlja je bila jedina uspješna priča o razvoju demokracije nakon Arapskog proljeća i time se ponosila.
No, ove godine nastupila je politička kriza u obje države. Počnimo sa Samoom. U travnju su se održavali prijelomni izbori. Zemljom je od 1998. vladao premijer Tuila’epa Sa’ilele Malielegaoi, koji je bio drugi najdugovječniji premijer na svijetu, nakon lidera Kambodže. Njegova Stranka zaštite ljudskih prava (HRRP) na vlasti je provela posljednja četiri desetljeća. No, od HRRP-a se prošle godine odvojila stranka FAST, a na izborima ju je predvodila žena Fiamē Naomi Mata’afa. Stranke su na izborima osvojile jednak broj mandata, svaka po 25.
Jedan prijelomni glas nezavisnog zastupnika priklonio se FAST-u, ali je izborna komisija iznenada vladajućem HRRP-u dala jednu zastupnicu više, uz obrazloženje kako nije zadovoljena kvota od 10% ženskih zastupnika. Vrhovni je sud u svibnju poništio odluku izborne komisije o dodjeli zastupnice vladajućima, što je značilo da dotad oporbeni FAST ima većinu. Nakon toga su vladajući spriječili ulazak Fiame u parlament, doslovno zaključavši zgradu, pa je 24. svibnja prisegnula za premijerku u skromnom šatoru. No, Tuila’epa je i dalje govorio da je on pravi premijer. Kada su ga pitali kako to, rekao je da ga je “imenovao Bog”. Pa ipak, krajnja instancija, Žalbeni sud, 23. srpnja presudio je da je Fiame premijerka te je Tuila’epa prihvatio silazak s vlasti koja je postala sinonim za njegovu karijeru. Da bi zemlja sačuvala svoju demokraciju, presudila je snaga institucija: sudovi koji su odbili neustavne zahtjeve vječnog premijera i njemu lojalne izborne komisije. Izborni zakon pogodovao je isto tako - oporbi. Iako su osvojile isti broj mandata, u tom trenutku vladajući HRRP dobio je podršku čak 19% birača više. Prva je odluka nove premijerke, valja zabilježiti i geopolitičke posljedice izbora, bila otkazivanje projekta kineske izgradnje luke vrijedne 100 milijuna dolara kako bi se, govori Fiame, smanjila ovisnost domaće ekonomije o Pekingu. U zemlji su isto tako prosvjedovali pristalice i poraženih i pobjeđenih nakon odluke sudova.
S druge su strane tuniske institucije šaptom pale. Predsjednik Kais Saied dva dana nakon “spasa demokracije u Samoi” suspendirao je parlament, smijenio vladu i preuzeo vlast u zemlji. Policija je upala u redakciju Al Jazeere koja je podržavala vladu te je predsjednik zabranio okupljanje više od troje ljudi na jednom mjestu. Pozvao se na članak 80. ustava koji mu dopušta suspenziju parlamenta u slučaju “neposredne opasnosti”. Je li to napravio po zakonu ili je prekršio ovlasti, nije imao tko presuditi jer u zemlji ne postoji Ustavni sud. On je po ustavu trebao odavno biti formiran, ali stranke se nisu uspjele dogovoriti kako imenovati članove.
Nezaposlenost u Tunisu 17%
Drugi element priče jest osjećaj koji su stanovnici Tunisa imali prema demokraciji. Novinarka New York Timesa iznenađeno je izvijestila da na ulicama Tunisa uopće nije naišla na žaljenje za demokracijom. Mnogi su Tunižani, naprotiv, slavili predsjednikov potez. Bijes prema strankama izazvala je loša ekonomska slika, pogoršana nakon izbijanja pandemije. Stopa nezaposlenosti je 17%, dvoje od pet mladih nema radno mjesto. Ekonomski rast nakon Arapskog proljeća iznosio je vrlo niskih 1,5% na godinu. Ljudi se bore sa zadovoljenjem osnovnih ekonomskih potreba.
– Što je demokracija učinila za nas – pitao je jedan mladić novinarku NYT-a. Ne čudi stoga što je izlaznost na izborima u Samoi bila 70%, a na posljednjim parlamentarnim izborima u Tunisu 41%. Ekonomska kriza koju Tunižani povezuju sa stranačkom demokracijom te slabost institucija u toj zemlji presudile su ovom tipu vlasti.
VIDEO: Debitant Mihovil Župa je pobjednik 306. Sinjske Alke
