Ured za tisak Svete Stolice 13. siječnja 1992. godine objavio je priopćenje o priznavanju Republike Hrvatske i Republike Slovenije. Nadalje, u svojoj je diplomatskoj noti br. 225/92/RS od 13. siječnja 1992. Državno tajništvo Svete Stolice navelo da ima čast priopćiti kako Sveta Stolica priznaje suverenost i neovisnost Republike Hrvatske (»la Secrétairerie d’Etat a l’honneur de communiquer que le Saint-Siège reconnaît la souveraineté et l’indépendance de la République de Croatie«).
Bio je to događaj izvan svih dotadašnjih protokola Svete Stolice. Bio je to presedan nad presedanima! Jer se dotad u povijesti vatikanske diplomacije nije događalo da bi Sveta Stolica među prvima bila ta koja bi priznala neovisnost neke nove države.
U slučaju Hrvatske i Slovenije dogodio se upravo takav presedan, da je Sveta Stolica bila među prvima, a onda su ubrzo uslijedila priznanja i mnogih drugih zemalja. U dokumentu koji je Vatikan uputio u Zagreb piše kako ulazak Slovenije i Hrvatske u zajednicu suverenih država treba značiti i njihovo “zauzimanje u pomirenju u balkanskoj regiji i u stvaranju solidarnijeg i bratskog svijeta”.
O tom je događaju svojedobno govorio Ive Livljanić, prvi veleposlanik RH u Vatikanu. On je u jednom svom predavanju naznačio što se i zašto dogodilo:
“Istina je da je Sveta Stolica među prvima priznala Hrvatsku, a to je, usuđujem se reći, jedinstven slučaj u povijesti vatikanske diplomacije. Tko je pozorno pratio sve napore, izjave i dokumente Svete Stolice u svezi s jugoslavenskom krizom, lako će uočiti da je do priznanja došlo: prvo – jer je hrvatski narod i po najstrožim međunarodno-pravnim kriterijima pa čak i po Ustavu države u kojoj se nalazio, imao pravo na samoodređenje, tj. na stvaranje vlastite neovisne i suverene države, a drugo – da bi se zaustavio rat i njegove strahovite posljedice. Isticanje ovoga posljednjeg razloga puno sam puta čuo u razgovorima s visokim dužnosnicima Državnoga tajništva Svete Stolice. Tim priznanjem htjelo se oduzeti svaki legitimitet za argument o tzv. pravednom ratu za očuvanje Jugoslavije, zapravo postupno stvaranje Velike Srbije, čime je svoju agresiju Srbija pokušavala opravdati pred svijetom. Međunarodnim priznanjem Hrvatska je postala ravnopravnom članicom međunarodne zajednice i rat protiv nje je najčišći oblik agresije na suverenu državu, a ne više unutarnja stvar Jugoslavije. Priznavši neovisnost napadnutoga naroda, Sveta je Stolica dala Hrvatskoj međunarodnu političko-diplomatsku zaštitu.
Polazeći od te svoje odluke, a poznavajući dobro narav i uzroke toga rata, Vatikan ni jednoga trenutka nije dovodio u pitanje teritorijalnu cjelovitost Hrvatske i eo ipso oslobađanje tada okupiranoga područja. Iz svega navedenoga puno je lakše shvatiti zašto se Sveta Stolica odlučila, posebno tako brzo, priznati Hrvatsku kao neovisnu, slobodnu i suverenu državu.”
Također valja naglasiti da su odlučujuće korake prema priznanju učinili i neki od glavnih ljudi unutar Državnog tajništva Svete Stolice. Primjerice, značajnu ulogu odigrao je tadašnji tajnik za odnose s drugim državama u Državnom tajništvu (ministar vanjskih poslova) nadbiskup Jean-Louis Tauran, sad već pokojni francuski kardinal koji je poznat i po tome što je objavio ime novoga pape Franje s balkona bazilike Svetoga Petra. Naime, papa Ivan Pavao II. Taurana je sredinom 1991. godine poslao u Beograd, Zagreb i Ljubljanu kako bi provjerio stanje na terenu i kako bi papi dao procjenu stanja. Tauran je poslije povratka u Rim papi rekao da se Jugoslavija zapravo već raspala! Svakako treba uzeti u obzir da su na odlučivanje Svete Stolice utjecaj imali i posjeti hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana papi u svibnju i listopadu 1991., ali i brojna pisma koja su razmijenili, kao i brojne diplomatske aktivnosti.
No Livljanić je podsjetio na još jedan detalj: “Što je ratno stanje bivalo sve nepodnošljivije i teže, sa sve više žrtava, tim je više sazrijevalo uvjerenje da međunarodno priznanje Hrvatske može biti bitno jamstvo mira.
Zato 26. studenoga 1991. kardinal državni tajnik Angelo Sodano uručuje veleposlanicima pri Svetoj Stolici iz zemalja članica KESS-a (OESS) memorandum u kojem se poziva na načela međunarodnoga prava kao i na odredbe jugoslavenskoga ustava iz 1974. po kojemu je evidentno pravo pojedinih republika da se odvoje od federacije, pa se preporučuje da se ide na zajedničko ‘usuglašeno i uvjetovano’ priznanje neovisnosti Hrvatske i Slovenije kao i ostalih republika koje bi postavile takav zahtjev.
Ono ‘uvjetovano’ značilo je da te nove države trebaju prihvatiti formalnu obvezu da će poštivati načela različitih dokumenata KESS-a, poglavito što se tiče ljudskih prava, demokracije i zaštite nacionalnih manjina. Ne treba posebno naglašavati kakvu je težinu i značenje imao takav dokument Svete Stolice.”
U svemu ovome često se zna čuti i pročitati kako je za priznanje bilo presudno što je papa bio Poljak, da je papa bio posebno naklonjen Hrvatima, iako su i Slovenci dobili priznanje na isti dan. Papa Wojtyła svakako je imao utjecaj, bio je sklon Hrvatima, ali nije sam odlučivao, koliko god papa imao autokratsku vlast u odlučivanju.
Bilo je tu puno detalja, splet okolnosti, rat, Slovenija i Hrvatska kao dio zapadnog kruga… Puno je bilo silnica, a kako biva u povijesti, mnogo toga se treba poklopiti da se u povijesti nekog naroda dogodi takvo što. Tako da je nevažno tko je bio presudan jer je presudna bila odluka. Danas je važnije što hoćemo s državom koju imamo? Kamo idemo?
Vatikan nas je priznao jer je papa bio covjek koji je znao sto znaci zivjeti u komunistickoj tiraniji, za razliku od sadasnjeg pape koji iz nekih svojih mracnih razloga ne priznaje pravo Kosovarima za vlastitom drzavom.