U glavnom gradu danas Republike Sjeverne Makedonije bio sam prvi put prije dvadeset i dvije godine. Kada sam se u Skoplju našao prije nekoliko dana, nisam prepoznao njegovo središte. Potpuno je izmijenjeno, što uključuje čak i stari turski Kameni most koji na svojim restauriranim plećima sada nosi pregršt novih, uglavnom nespretno izvedenih i neuvjerljivih spomenika, kojih ima doslovno na svakom koraku. Ti monumentalni spomenici posvećeni Aleksandru i Filipu Makedonskom ili Ćirilu i Metodu koji pomalo podsjećaju na Las Vegas, ali i visoke i moćne građevine sagrađene u raznim pseudostilovima, danas ipak odaju sliku europskog velegrada koji se udobno smjestio uz brzu rijeku Vardar koja je morala prihvatiti i replike tri velika drvena starinska broda. Brodova koji, naravno, nikuda ne plove i ovdje služe kao nekakva filmska kulisa ili pak za ugostiteljske užitke, ali su svakom turistu itekako zanimljiv motiv za fotografiranje.
Rijeka Vardar premoštena je s nekoliko novih mostova (jedan od njih koji vodi do obnovljene zgrade Makedonskog narodnog teatra koja je stradala u onom katastrofalnom potresu 1963. godine) još uopće nije dovršen ni službeno otvoren. Iz rijeke Vardar koja je žila kucavica Makedonije i njezin važan simbol raste i drveće iz betonskih žardinjera, a dovitljivi su projektanti i na riječno dno ugradili, u ovom slučaju, mora se priznati, atraktivne spomenike. Dosta građevina, pa čak i na središnjem gradskom trgu Makedonija nije dovršeno i pitanje je kada će biti, jer su se na političkoj sceni ove zemlje dogodile promjene pa je projekt “Skopje 2014” koji su ambiciozno i krajnje nestručno započele neke druge političke silnice, ostao visjeti u zrakopraznom prostoru. Ipak, činjenica jest da su ti novi skopski navodno domoljubni vizionari koji su u svoju viziju ugradili na stotine milijuna nečijih eura (i to u vremenu u kojemu se financijski valjda puno jači Grad Zagreb bakće a dvije Bandićeve neugledne fontane koje je isfinancirao na jedvite jade, a sada jauče jer ih mora održavati) ipak imali dovoljno svijesti pa su tako uz arhitektonski doista impresivnu zgradu Makedonske opere i baleta iz 1979. godine u samom središtu Skoplja dali sagraditi novu zgradu Makedonske filharmonije. Da, točno ste pročitali.
Skoplje je smoglo snage (i trideset i sedam milijuna eura) i svojoj filharmoniji je 2017. godine sagradilo zgradu koja izvana izgleda prilično impresivno i dostojanstveno, ali i suvremeno. A ima i dvije dvorane, od kojih ona veća može primiti tisuću ljudi. Zagreb o gradnji posebne zgrade za svoju Zagrebačku filharmoniju može samo sanjati. I buditi se iz snova u znoju. Očito, Makedonija može, Hrvatska ne može. Uostalom, Zagrebu je problem i održavati dvoranu Lisinski, kojoj nakon desetljeća korištenja treba temeljiti remont i nova oprema. Zagreb ne razmišlja o gradnji glazbenog teatra koji bi mogao ugošćavati operetne i izvedbe mjuzikala, nego pušta gradsko kazalište Komedija da se stišće na premaloj kaptolskoj pozornici pa za neke veće projekte kao što je to mjuzikl “Ljepotica i zvijer” koji je upravo na Komedijinu repertoaru mora unajmljivati Lisinski.
Grad Zagreb nije u stanju obnoviti ni dvoranu kazališta Gavella, što s potresom i nema prevelike veze jer je dogradnja Gavelle počela prije potresa iz 2020. godine, a još nije završena i ne zna se kada će biti. I dok gotovo sve europske prijestolnice poput Skoplja i Budimpešte, ali i Beograda uporno i nezaustavljivo, bez obzira na recesiju, grade nova kazališta i nove koncertne dvorane, Grad Zagreb ne može na kraj izaći ni sa zgradama koje je naslijedio iz prošlih vremena. I Hrvatskom narodnom kazalištu, koje je matično hrvatsko kazalište, treba obnova. I njegovim ansamblima treba dodatni prostor jer se već desetljećima guraju na jednoj sceni, što je priča koja je sada već neizlječiva. Jasna i konkretna obećanja Plenkovićeve Vlade da će Drama zagrebačkog HNK dobiti manju dvoranu u zgradi Nacionalne i sveučilišne knjižnice koja se uređivala i proširivala za hrvatsko predsjedanje Europskom unijom 2020. godine pokazala su se kao propagandističko buncanje, da ne napišem grubu riječ laž. Tu dvoranu sada koristi samo politika za svoja sastančenja i svoje medijske predstave. Dramski ni ostali umjetnici tu nemaju pristupa, čime se javnosti šalje jasna poruka da su političari puno važniji od umjetnika. Ali dok strani političari i u zemljama koje financijski valjda stoje lošije od Hrvatske razmišljaju i o njihovim filharmonijama i opernim i baletnim ansamblima, dotle ovi naši nemaju dovoljno afiniteta i za kazališnu i glazbenu kulturu, iako se vole naslikavati u bečkom Musikvereinu na Novogodišnjem koncertu Bečke filharmonije. Savršeni skorojevići.
Zagrebu kazališta trebaju sve manje. Ionako je broj predstava poput onih na glavnom gradskom trgu sve veći...