Vijesti nas zatrpavaju stalno ili u nepravilnim valovima, ali nikada ne presuše, sustižu u različitim prigodama, ne pitajući jesmo li za njih spremni. Nemamo izbora, kao da smo obavezni primati sve što nam naplavljuju. Na nama je da odlučimo što ćemo s njima; brzo ih probaviti, zdušno se uzrujavati, ignorirati ili jednostavno pustiti da nepresušno teku u spremište odbačenih stvari i predmeta. Negativne vijesti daleko nadmašuju pozitivne, sadržaji pristižu i “događaju se nekom drugom i negdje drugdje”, pa lako povjerujemo da smo pošteđeni. Nesvjesno osjećamo da je bezopasno ono što je daleko, udaljeno od nas, dok vremenske distance gotovo i nema. Htjeli ili ne, dinamika naših planova i poslova, briga i očekivanja pod utjecajem je okolnih zbivanja na užoj, široj, pa i na globalnoj razini.
Ako jedan dan nema “velike vijesti”, ta se neugodna “praznina” brzo nadomjesti nekim prigodnim šarenilom za oko, zvukovima za uho, kako bi naša pozornost ostala pripravna i stalno zaposlena. Potrebe za takvom pozornosti nije bilo prije dvadeset ili manje godina. Po tome se razlikuje današnja epoha od svih dosadašnjih, nema obrazaca na koje se može referirati. Količina i brzi protok vijesti te gomilanje informacija ne omogućavaju vrijeme i prostor u kojem bismo dopustili sadržajima da “odleže”. Pospremanje i selekcija utisaka i poruka služili su miru i pouzdanju u sadržaje koje nam svijet posreduje. Da bismo procesuirali nove, nužno je brisati postojeće informacije.
Drugo što nam ova naizgled jednostavna igra donosi jest anticipirajuća usmjerenost, moglo bi se reći osuđenost na zbivanja. Više ne pratimo zbivanja, već ih iščekujemo. Postali smo ovisni o najnovijim vijestima, bez obzira na to što one donose, premda su gotovo iste ili slične kao prije nekoliko sati ili od jučer. Tim napetim iščekivanjem potvrđujemo da naša znatiželja nosi stalnu dozu zabrinutosti za buduće događaje (bez uljepšavanja, stroži bi rekli da nosi tih i uporan, uglavnom podnošljiv, ugrađen “domaći” strah). Nosimo impregniranu dozu stalnoga straha od budućih zbivanja, straha koji posvuda nosimo sa sobom; jutrom u javni prijevoz, večerom u postelju, kod usputnog pogled u ogledalo, u doktorsku čekaonicu, na rutinski obiteljski izlet kao i na daleko putovanje, na brzinsko svraćanje na kavu.
Očito, takva je situacija dugoročno nepovoljna za naš unutarnji mir, slabi spremnost da se nosimo sa zadacima koji nas ne čekaju, koji se jednakom brzinom kao i vijesti izmjenjuju pred nama i traže konkretna, uglavnom iznuđena rješenja. Znamo da moramo (zbog kontinuiteta i vlastite stabilnosti) prihvatiti zadane realne okvire koje nam sam život postavlja. Druge nam nema, svejedno što ne naziremo neku skrivenu rezervnu situaciju koja bi nam po sebi osigurala optimalne uvjete da se spasimo od pritisaka izvana, a da se ipak ostvarimo i potvrdimo.
Vječito smo pred odlukama, vječito u potrazi za rješenjima i promjenama. Znamo da je zato preduvjet shvaćanje pozadine koju pretpostavlja promjena. Spoznaja pozadine stvari može nas obeshrabriti u odluci za promjenom. Pozadina stvari (realnost!) s kojom se susrećemo, vodi nas k odustajanju pa zaziremo od “kopanja po stvarnosti”. Može nam to postati trajni obrazac, iako znamo da se jednom mora podvući crta. Prije ili poslije moramo odlučiti što je za nas važno. Iako zvuči banalno i jednostavno, neizbježno je prije ili poslije okrenuti se onome što je važno, što ovisi o našim činima i odlukama.
Nije utješno ako na koncu odustajemo od promjena koje traže angažman, iako bez jasnih obećanja za uspjeh. Živimo tražeći odgovore, ili još češće tražimo načine ublažavanje onoga što već postoji, što znamo o sebi i svijetu. Skloni smo ono važno i skriveno tražiti daleko, pa neprestano putujemo, tumaramo i trpimo na putu, pretražujemo internet čekajući ispunjenje jednom ondje negdje drugdje, jednom kada stignemo. Tražimo ondje jer ovdje ne nalazimo podloge, jer nam sve izgleda teško, jer je najteže baš ovdje gdje jesmo. A kada se s puta vratimo u stvarnost, što se događa, kako nastavljamo?
Vraćamo se na isto mjesto, upravo ono koje smo ostavili, i ne znamo kamo s fotografijama i industrijskim suvenirima koje smo donijeli sa sobom. Može nam na početku biti lakše podnositi istu stvarnost, može nam izgledati bezazlenije pa jednostavno nastavljamo živjeti po starom, odustajući od prvotne želje za pobunom. Ili, što je gore, s povratkom stvarnost nam može izgledati još težom, pa zaželimo da se opet odmaknemo i vratimo natrag, misleći na ono ondje negdje i drugdje… Ipak, iako bolno, još jasnije spoznajemo svoj život ovdje i sada, još naglašenije, osjećamo da je naš život upravo tu, da ga ne možemo izbjeći.
