Ima samo 41 kilometar cesta i to je cijela cestovna mreža. Nije sva ni asfaltirana, ostalo je još desetak kilometara prašnjavih puteva koji vode do središnjeg dijelu otoka. Javni prijevoz čini nekoliko autobusa koji voze do hotela, bolnice, škole i zračne luke. Jedina željeznička pruga duga je oko pet kilometara, a služila je za prijevoz rude iz zapadnog Anibarea u središnjem dijelu otoka do prerađivačkog postrojenja u Aiwu. Otok se može pješice obići u jednom danu, a osim uživanja u prirodi, turisti mogu razgledati i ostatke bunkera japanske vojske iz Drugog svjetskog rata i muzej. I to je to. Kupanje baš i nije preporučljivo zbog jakih morskih struja, valova i opasnih morskih životinja.
Nauru, nekad jedna od najbogatijih država na svijetu, ako se gleda BDP po glavi stanovnika, danas je među najsiromašnijima i primjer kako se oslanjanje cijele ekonomije na eksploataciju jedne sirovine može obiti o glavu. Kad su 1980-ih presušila nalazišta fosfata, kao da je život stao. Država je toliko osiromašila da je 2005. u Melbournu zaplijenjen jedini zrakoplov nacionalne zračne kompanije. Razlog – neplaćeni dugovi. U pomoć je uskočio Tajvan posudivši nešto novca za kupnju rabljenog Boeinga 737. Let iz Frankfurta uz presjedanja traje oko 30 sati. Gosti do Naurua mogu i preko međunarodne pomorske luke Aiwo. No, od turizma Nauru ne može živjeti jer tu državu godišnje posjeti tek oko 200 turista.
Prvi europski posjetitelji 1798. godine Nauruu su dali nadimak Ugodni otok, oduševljeni bujnom tropskom vegetacijom i gostoljubivih autohtonih stanovnika. Navodno je prvi Europljanin na otoku bio lovac na kitove John Fearn. Otok se nalazi 42 kilometra južno od ekvatora u Tihom oceanu, uzdignuta je to koraljna formacija od samo 21 četvornog kilometra, dakle manja je od otoka Vira. Atol se nalazi na vrhu podvodnog ugaslog vulkana, a koralji sežu do 2000 metara duboko u more i 60 metara iznad mora. Najbliži susjed je Australija udaljena preko 4000 kilometara. Prvi naseljenici Naurua bili su Mikronezijci i Polinezijci prije više od 3000 godina.
Na otoku je živjelo 12 klanova ili plemena koje danas predstavlja dvanaestokraka zvijezda na zastavi. To su plemena Deiboe, Eamwidamit, Eamwidara, Eamwit, Eamgum, Eano, Emeo, Eoraru, Irutsi (nestali), Iruwa, Iwi (nestali) i Ranibok. Otočani su s lovcima na kitove razmjenjivali hranu za palmino vino i oružje koje je kasnije korišteno u desetogodišnjem ratu koji je počeo 1878. godine, i u kojim je broj stanovnika s 1400 pao na svega 900. Prvi posjetitelji bili su uglavnom kitolovci, a kasnije trgovci u potrazi za blagom Pacifika. U kasnom 19. stoljeću Njemačka i Britanija su, šireći svoje kolonije, podijelile teritorije, a Nauru je došao pod njemačku interesnu sferu. Veliko njemačko trgovačko poduzeće Jaluit Gesellshaft, koje je financiralo njemačke kolonijalne aspiracije, zauzvrat je dobilo brojne ekonomske povlastice, uključujući pravo istraživanja ležišta guana, stvrdnjenog izmeta i lešina morskih ptica bogatog fosfatima, nastalog procesima koji su trajali milijunima godina, na Maršalovim otocima i u Nauruu.
No, jedna je britanska tvrtka 1900. godine otkrila bogata nalazišta fosfata na otoku Banabu i 280 km od njega udaljenom Nauruu. Ta je tvrtka, Pacific Phosphate Company, pregovarala s Jaluit Gesellschaftom o pravima na fosfate i dobila mogućnost eksploatacije. Dobivši dozvolu, počela je s radovima 1907. godine i uz stanku tijekom Drugog svjetskog rata, nastavila gotovo bez prekida do 80-ih godina. Nauru su Njemačkoj preotele australske trupe početkom Prvog svjetskog rata, pa je pao pod britansku kontrolu, pa pod Ligu naroda, a njime su službeno upravljale Velika Britanija, Australija i Novi Zeland. Prema sporazumu iz 1919. godine, osnovana je Britanska komisija za fosfate koja je preuzela prava za vađenje te vrijedne sirovine. Japanske snage zauzele su otok u kolovozu 1942. godine, deportiravši stanovnike na otok Chuuk, gdje ih je 463 preminulo. Nauru je oslobođen 13. rujna 1945. godine, kada je doplovio australski ratni brod HMAS Diamantina.
Sredinom prošlog stoljeća stanovnici su počeli sve glasnije tražiti nezavisnost, pa je 1968. ukinuto skrbništvo Ujedinjenih naroda nad otokom koji je prvo postao nezavisna republika pod vodstvom predsjednika Hammera DeRoburta, a potom i posebna članica Commonwealtha, da bi 1999. bio prihvaćena i kao punopravna članica. Godine 1967. Nauruanci su od BPC-a otkupili prava na eksploataciju, pa je sredinom 1970. godine osnovano lokalno društvo za vađenje fosfata pod nazivom Nauru Phosphate Corporation. Postali su druga najbogatija zemlja svijeta po glavi stanovništva. Zdravstvo je bilo besplatno. Vlada je 1989. podnijela tužbu protiv Australije na Međunarodnom sudu pravde zbog spornih poteza na Nauruu za vrijeme australskog upravljanja, posebno zbog ekološke štete koja je nastala zbog vađenja fosfata. Spor je riješen izvansudskom nagodbom koja je uključivala obnavljanje izrabljenih područja. Smanjivanjem rezervi fosfata dogodio se i gospodarski pad, što je dovelo do političke nestabilnosti. Samo u razdoblju od 1989. do 2003. godine, vlast se promijenila 17 puta. Zbog intenzivnog rudarenja danas je više od 80 posto površine države uništeno. Na otoku živi oko 13.000 stanovnika, službeni su jezici nauruanski i engleski.
Nešto nade probudilo je novo nalazište fosfata 2005. godine, no te su zalihe bile dostatne samo za deset godina eksploatacije. Svojedobno se razmatrao scenarij da se cijela populacija iseli na otok u blizini Queenslanda u Australiji jer su stručnjaci vjerovali da će Nauru postati nenastanjiv do sredine 1990-ih zbog klimatskih promjena i podizanja razine mora koje bi poplavilo otok te posljedica rudarenja. Nauruanci su se protivili toj ideji i odlučili ostati. Pokušali su 90-ih zarađivati kao porezna oaza za pranje novca, no i to je propalo zbog korupcije među kvarnim političarima. Od 2001. godine, gospodarstvo se mekako održava uz pomoć australske vlade, koja zauzvrat od Naurua traži da se brine o tražiteljima azila koji pokušavaju ući u Australiju. Zbog drastičnog rasta razine mora vlada je više puta tražila reakciju od UN-a i sastanke s SAD-om i drugim industrijskim zemljama, a jedna od tema je i financijska pomoć bogatih zemalja koje najviše zagađuju okoliš. U nauruškom parlamentu sjedi 18 zastupnika koji se obično biraju svake tri godine, pa između sebe biraju predsjednika države koji imenuje članove kabineta, pet ili šest ministara. Službeno djeluju dvije stranke, Naoero Amo i Democratic Party of Nauru, uz jednu neslužbenu nazvanu Centre Party. Nauru nema vojne obrambene snage, pa je za obranu zemlje neslužbeno odgovorna Australija. Zaposleno je nešto policajaca, a najveći prekršaji su krađe bicikala, provale u automobile i ometanje privatnih posjeda. Prosječna očekivana životna dob je 62 godine zbog velikog broja oboljelih od dijabetesa koji je prije dvadesetak godina imala čak trećina stanovništva. Zbog lagodnog načina života (u prosjeku svaki stanovnik je imao dva do tri automobila i jedan motorni brod, a često su putovali na izlete zrakoplovom u Australiju u šoping), čestih proslava te nezdrave prehrane, stanovništvo Naurua jedno od najpretilijih na svijetu, pa preko 90 posto stanovništva ima prekomjernu tjelesnu težinu. Gotovo 40 posto stanovništva mlađe je od 14 godina. Stopa fertiliteta je 3,61 djeteta po ženi. Najveći broj Nauruanaca su protestanti, a četvrtina stanovništva su katolici.
FOTO Znate li da kroz Hrvatsku protječe najhladnija rijeka na svijetu, evo o kojoj je riječ
