Nacija posljednjih tjedana kao da živi u okviru specifičnoga (u doslovnome smislu morbidnog) Big brother programa u režiji Branimira Glavaša i (svakoga trena sve brojnijih) suradnika. Javno glasovanje o eliminaciji iz prozirne kuće dovedeno je zapravo do, pretežito neosviještenoga, općeg izjašnjavanja o životu i smrti (nikako samo Glavaševoj, jer riječ je, ipak, i o stalno potiskivanome izvornom problemu: o uzrocima smrti desetaka osječkih žrtava početkom devedesetih).
Unatoč nizu srceparajućih formulacija, mediji zapravo hladno očekuju (još jednu) smrt, okrenuvši se posljednjih dana već kalkuliranju o (uglavnom političkim) posljedicama očekivana događaja. Oni koji bi Glavašu pomogli ne usuđuju se osuditi njegovu odluku da štrajka glađu. I oni drugi skrivaju se iza fraze o poštovanju volje osobe koja štrajka glađu". Ostaje, dakle, implicitan zahtjev da se državni aparat povuče pred štrajkašem (s posljedicama koje bi bile presedan za sve druge istovjetne situacije) ili da se Glavaša, ipak nekako, nagovori na promjenu odluke.
Tek nakon gotovo mjesec dana liječnici su došli do toga da kažu kako, u trenutku gubljenja svijesti, i Glavaša treba tretirati kao pacijenta tj. liječiti ga e da bi ostao na životu. Kako će ga u toj situaciji vjerojatno i pustiti iz pritvora, bit će na slobodi dok se ne oporavi (jer očito nije riječ o suicidalnoj osobi) pa će se čitava pripovijest ponoviti. No, javna će mašinerija u međuvremenu tražiti nova imena za medijsko procesuiranje od Šeksa nadalje.
Ipak, dogodi li se da liječnička intervencija zakaže ili zakasni, Glavaš neće otići sam. Broj se kolateralnih" žrtava neprestance povećava, a dobitnici su, u osnovi, tek Đapić i njegovi (već i stoga što prevrtljivi konkurenti nužno slabe). Na dnevni red dolaze navodne prijevare na stranačkim izborima, lažna međustranačka obećanja, privatni odnosi javnih osoba s Glavašem (danas, dakako, narušeni) itd. Usput se, tako, razotkrivaju kronične boljke hrvatske političke zajednice. Na prokazivanje Sanadera i njegovih za falsificiranje rezultata izbora za predsjednika stranke (neki) pravnici najprije su reagirali tvrdnjom da je riječ o kaznenome djelu izborne prijevare.
Kada je uzbuđenje zbog javnoga nastupa prošlo, pokazalo se da Kazneni zakon posve razvidno govori samo o izborima za tijela javne vlasti (od lokalnih zajednica do parlamenta i predsjednika republike) jer govori o popisu birača, referendumu itd.
Unutarstranački izbori nisu, naime, zakonski regulirani jer Zakon o političkim strankama iz 1993. unutrašnje odnose u njima uopće ne tematizira. Istovremeno, već se mjesecima ponosno ponavlja kako konačno "dobivamo moderan zakon o financiranju političkih stranaka". Marom vlasti, OESS-a i (polu)nevladinih organizacija donosi se zakon o financiranju prije zakona o strankama sve zbog modno aktualizirana straha od (političke) korupcije. U paraleli to je smisleno koliko i donošenje propisa za sprečavanje ekonomske korupcije prije prihvaćanja Zakona o trgovačkim društvima.
Temeljna je pretpostavka korupcije u kojoj sudjeluju političke stranke u njihovoj kroničnoj unutrašnjoj nedemokratičnosti. Nema u većini stranačkih statuta jasnih odredaba ni o obvezatnim rokovima za održavanje izbornih konvencija ni o izboru stranačkih funkcionara, prihvaćanju lista za opće ili lokalne izbore, kvotama itd. Pokušaj skupine zagrebačkih sveučilišnih profesora (u organizaciji Hrvatskoga pravnog centra i HHO-a) da prije četiri godine parlament navedu na donošenje zakona o strankama (na osnovi dovršena prijedloga) završio je potpunim neuspjehom; s malobrojnim iznimkama saborski su zastupnici reagirali sindikalno posve nevezano uz, inače tako naglašavane, stranačke podjele. U osnovi su polazili od tvrdnje da je riječ o "pokušaju državnoga nametanja jedinstvenoga ustroja unutrašnjega stranačkog života, što bi onemogućilo unutarstranačku demokraciju".
Ostalo je, dakle, nepromijenjeno stanje iz prvih dana višestranačja pa ni moguće namještanje izbora nije kazneno djelo (ako nije riječ o krivotvorenju javne isprave). To što su novinari odmah zavapili za intervencijom Državnoga odvjetništva (kojemu se ionako u posljednje vrijeme ostavljaju svi društveni problemi) samo je produbilo nesporazume. I udaljilo javnost od uvida u narav samoga problema. Zataškavanje okolišanjem, tj. raspravljanjem oko problema, umjesto o njima, još je jednom nastupilo umjesto kritičke javnosti. Počevši, ovaj put, s Glavašem, no, valjda, ne i tako da s njime završi.
