Vodnjanski Infobip jedna je od najvećih domaćih IT tvrtki koja zapošljava oko 1600 ljudi na 61 lokaciji u svijetu na šest kontinenata. Infobipova komunikacijska platforma i usluge mogu doprijeti do gotovo sedam milijardi korisnika i stvari u više od 190 zemalja. U 2018. godini dvije trećine svjetske populacije, odnosno 4,7 milijardi ljudi koristilo je njihove servise i usluge. Impresivno prema svakom mjerilu.
Svojevrsna kulminacija uspjeha Infobipa gradnja je njihova kampusa Pangea u Vodnjanu. Ovo prekrasno zdanje bilo je ovog tjedna domaćinom jednog vrlo zanimljivog događaja. Tamo je gostovao Music Tech Fest, globalna zajednica inovatora i stručnjaka koji su priredili događaj #MTFPula. Inače ta zajednica broji čak sedam tisuća članova u svijetu. Cilj je bio istražiti mogućnosti vokalne umjetne inteligencije kojima bi se nadogradile ideje koje su nastale na prethodnim događanjima Music Tech Festa u Stockholmu i Frankfurtu i koje bi inspirirale Infobipove stručnjake da razmišljaju o novim aplikacijama na originalan ili kreativan način.
Osnivačica je i kreativna direktorica Music Tech Festa Michela Magaš, inovatorica i poduzetnica hrvatskog porijekla, čiji je otac slavni arhitekt i graditelj Poljuda Boris Magaš. Michela Magaš dobitnica je nagrade za Europsku inovatoricu godine 2017., a danas je savjetnica Europske komisije i lidera grupe G7 i ona je jedno od najpoznatijih imena u svijetu kreativne industrije i tehnologije budućnosti. Njezina tvrtka Stromatolite radila je koncepte sportske opreme i za Nike.
Kreativna obitelj
Zanimalo nas je li je iznenadio Infobip i njihov kampus.
– Nisam znala za Infobip niti da to ovako izgleda. No ti dečki rade i ne prave veliku frku oko toga. Iznenadilo me da se može napraviti nešto ovakvo na ovakvom mjestu koje je fenomenalno. Ovo može bez problema biti Cupertino. Bilo bi genijalno kada bi naši političari nešto napravili oko toga, no mislim da će se ipak prije raditi o privatnim naporima, ili fondovima Europske Unije. Možda neki startup campus odmah pored Infobipa, kao što postoji nešto slično pokraj Microsoft Researcha u Cambidgeu. Tada ljudi imaju primjer i inspiriraju se. A ovo ne može biti na boljem mjestu, ovdje je energija sjajna. Moja se majka i borila ranih 90-ih godina da se Istra ne pretvori u veliko golf-igralište ili Disneyland. Inače je arhitektica i povjesničarka istarske arhitekture, tata je ovdje kao student radio arheološke analize. Istru treba graditi na ovakvim temeljima, poduzetništvu prije svega, kaže Michela Magaš, koja je odrasla u Rijeci, a dizajn studirala na Royal College of Art u Londonu gdje i živjela dugi niz godina prije nedavnog preseljenja u Švedsku.
Primijetili smo da je svoj uvodni govor i komunikaciju održavala na engleskom jeziku iako hrvatski još itekako dobro govori.
– Morala sam na engleskom! Jer zvali su ljude iz Curitibe u Brazilu, iz Vancouvera u Kanadi, svih strana svijeta, a i naši kolege iz #MTF došli su s Floride i iz Bostona, morao se koristiti neki univerzalni jezik – objašnjava nam osnivačica Music Tech Festivala.
Na Poljudu, koji je izgradio njezin otac, održava se i jedan od najvećih glazbenih festivala. Bi li Boris Magaš bio iznenađen?
– Ne bi ga nimalo iznenadilo jer je na ozvučenju i radio. Više je razloga zašto je Poljud oblikovan kao školjka. Pogledajte grčki amfiteatar koji je bio uzor za Poljud, ima ih još jako puno sačuvanih, pa možete vidjeti da se zvuk koji dolazi iz sredine jako dobro čuje i u zadnjim redovima pri čemu možete i komunicirati. Tata je bio sjajan fizičar, inženjer i arhitekt. I lokacija je za njega bila podjednako bitna, morala je biti takva da publika ima osjećaj mora i osjećaj Marjana. S jedne i druge strane. More i Marjan morali su biti u periferiji vida. Ali i da čovjek može gledati nogomet na potpuno isti način kao i bilo tko drugi na stadionu, da nema razlike između onih koji su naprijed i onih koji sjede u zadnjim redovima. To je jedna prava arena koja ljude okuplja. Bio bi zadovoljan Ultrom jer to je zvuk, a on je stadion napravio da se svugdje podjednako odbija. Vodio je računa i o vama, novinarima, znate da novinarska kabina visi s konstrukcije svoda, ali su i ulazi na stadion projektirani tako da kamioni s opremom lako uđu izravno na stadion i iz njega izađu.
U sve je uloženo puno energije, mi smo to živjeli. A tata nikada nije pristao na članstvo u Komunističkoj partiji. Kao što nije bio isključivi pristaša kapitalizma. On je naprosto bio dizajner, arhitekt, inženjer. Vidi se i po njegovim videima u kojima priča o svojoj karijeri koji imaju tisuće pregleda. Najviše je, vjerujem, tu navijača Hajduka koji vole nogomet, ali i njega poštuju jer je bio čovjek koji je imao prave motivacije. To je prekrasan stadion, a na kraju su ga svi iskopirali, čak i Renzo Piano. I ne samo on, sjećam se kada sam letjela u Maleziju i slijetala u Kuala Lumpur, ispod sebe sam vidjela isti stadion. Naime, dobri odnosi jugoslavenske vlade i nesvrstanih podrazumijevali su i – ustupanje tatinih nacrta Poljuda. Taj je stadion napravljen za Igre Commonwealtha. Kasnije je bilo ideja da se Poljud proširi za eventualnu organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu, a sada su se opet pojavili takvi planovi za koje je zadužena majka.
Stadion zapravo nikada nije dovršen. Vide se u krugu stadiona tragovi linije po kojoj je trebao ići prsten, no on nikada nije postavljen, nije više bilo novca, kao za mnoge projekte tog doba. Poljud je prepun inovacija: krov Poljuda držao je rekord za najduži zakrivljeni krov bez potpore stupova na svijetu jedno desetak godina. Bili smo jako bliski, često bismo se AutoCAD-om povezivali, on u Splitu, ja u Londonu. Bila je to jedna mala obiteljska industrija, mama bi radila tuširanje, ja sam bila zadužena za Letraset i Letratone. Odmalena su me počeli usmjeravati prema arhitekturi i dizajnu – prisjeća se gošća Vodnjana i Infobipa.
Inovacije u medijima
Njezina karijera ne veže se samo uz glazbu, inovacije je donosila i drugim industrijama, poput medijske. U uvodnom izlaganju vidjeli smo na koji je način početkom 90-ih godina željela unaprijediti londonski The Independent. Te novine za digitalno doba 1994. godine lansirale su je u svijet medija odmah po završetku studija.
– Financial Times uzeo me i prije nego što je izložba o tom konceptu na Royal College of Art i otvorena. Dođite raditi, rekli su mi, mi ćemo srediti papire. Spasili su me, doista i jesam naknadno dobila putovnicu. Jer, u to doba 90-ih godina tamo si bio nitko, osoba koja dolazi iz ratne zone. Moraš za to biti ambiciozan, pa čak i naivan. Jedina sam s mojeg temeljnog tečaja na Epsomu dobila mjesto na fakultetu Kingson koji je među tri najbolje škole za dizajn, a onda jedina iz Kingsona upis na Royal College of Art, među 600 i nešto prijava, suženih na 50 da bi nas na kraju ostalo 15.
No onda dođe pismo da u roku od dva tjedna moraš uplatiti sedam i pol tisuća funti, ako ne možeš, ide sljedeći s te liste. Tata je u to doba zarađivao 200 funti mjesečno kao profesor na katedri teorije arhitekture. Srećom, upoznala sam Engleze koji su vjerovali u moj talent i posudili mi pola tog novca, a drugu polovicu bratić Marko koji je završio Berkeley u Kaliforniji. Druga je godina stajala 8000 funti, nju mi je pokrio David Mlinarić, poznati dizajner slovenskog podrijetla koji je radio i za Rotschilde, Micka Jaggera, Erica Claptona. Nazvali su ga iz Royal College of Arts i pitali ga je li još zainteresiran da bude počasnim članom. Prezentirali su mu moje radove i to je bilo to. Nisam uopće znala za to jer mi je osnovna preokupacija bila kako se prehraniti, školovanje je stajalo 50 funti dnevno – kaže i nastavlja kako su je novine zainteresirale “nakon što je došla malo kući i vidjela svojim očima što se tamo događa”.
– Bilo je rasulo, na granici vas nitko više nije ni pregledavao, službenike je zanimao jedino nogomet. U britanskim se novinama taj kaos prezentirao drugačije, iz ovih ili onih političkih interesa. I zato su me novine počele zanimati, kako se vijesti prikazuju čitateljima, odnosno kao ih promijeniti od klasičnog pristupa i prijeloma prema modularnom dizajnu u kojem ti jedan dio izvadiš i staviš posljednju vijest koja ti je stigla. Na rubu svake stranice bio bi naslov čime se odmah dobije uvid u glavne vijesti pa ostaje izbor želiš li samo preletjeti, steći osnovnu informaciju ili se dublje informirati. Čak sam napravila i reorganizaciju deska, tko s kim sjedi, jer informacije su ključ u svakim novinama. Događalo se, a i dalje se događa da netko na drugom katu piše tekst o nečemu, a netko u prizemlju vijest o istoj stvari. I zbog praktičnih razloga i tehnologije, ali i zbog toga da se vrati objektivnost u novine, da se dobije cjelovit uvid na temelju kojega možete stvoriti svoj zaključak o nečemu. Iako je subjektivnost zapravo nemoguće izbjeći – zaključuje.
Rad u Financial Timesu bio je uspješan, no bez krajnje satisfakcije.
– U sedam godina, koliko sam bila u Financial Timesu, njemu je naklada porasla sa 175.000 na pola milijuna primjeraka, bila je to jedna snažna globalna ekspanzija. Međutim, nitko od članova upravnog odbora Pearson LLC-a koji je tada bio vlasnik Financial Timesa nije nikada otvorio internetski preglednik. Kažem im da smo učinili sve, redizajnirali novine, postigli globalnu ekspanziju, a sada moramo jako dobro razmisliti što ćemo raditi na internetu. Odgovor je bio da je internet nešto bez veze, za mlađe među kojima nema biznismena kojima se oni obraćaju. Nisu vjerovali ni vlastitoj naslovnici koja je predviđala da će dot-com balon puknuti, što se i dogodilo 2000. godine. Kao da ih ili nije zanimalo što u tim novinama piše ili nisu vjerovali vlastitim novinarima. Na kraju su mi rekli da sam prevažna u redakciji i trebam ostati dolje. Pa sam zato sama krenula programirati sustave koji ti dozvoljavaju da brzo čitaš, listaš... Apple je doista i primijenio listanje u stranu, no nitko do sada nije primijenio listanje gore-dolje, što bi onda mediju na ekranu dozvolilo dubinu – govori eurpopska inovatorica godine 2017.
Music Tech Fest razlog je njezina boravka u Vodnjanu. Zanimljivo je kako je jedna od Michelinih inovacija sustav za prepoznavanje glazbe.
– Vrbovali su me iz Europske komisije da vodim jedan glazbeni projekt vidjevši moj patent. Shvatili su da je jedno što se radi u laboratoriju, a drugo je što je zaista korisno ljudima. Postala sam direktoricom te strategije koja je uključivala nekoliko centara. Jer, glazbena je industrija u tom trenutku bila u katastrofi, Napster i big data naprosto su je ubili. Između 2000. i 2004. nije bilo ničega vrijednog, ničeg novog, uspješni mlađi bendovi tog doba bili su pokopani. Marketing nije više funkcionirao, a nije još postojalo ništa poput MySpacea. I onda je počeo rast s glazbeno-tehnološkim kompanijama koje su počele primjenjivati analizu podataka, optimizirati pretraživače, primjenjivati tehnološki napredak. Postala sam direktor takvog jednog projekta za Europu u kojem sam željela spojiti da se spoji industrija u poteškoćama i znanost, ali i kreativce da bi se napravili novi sustavi. Na tom spoju su nastali Shazam, Midomi koji je sada SoundHound, Pandora i moj sustav Sonaris. No glazbena je industrija morala nešto poduzeti jer je bila gotova, ali je onda naučila i što je big data, računalstvo u oblaku, strojno učenje. A s glazbenom industrijom učili smo i mi. Svakome je zbog glazbe to zanimljivo jer glazba je strašno društvena i omogućuje komunikaciju koja nije na nivou žargona. Moguće je tako njome spojiti ljude iz različitih domena. To je bio razlog da napravim Music Tech Fest – govori.
Selidba u Švedsku
Sada živite u Švedskoj?
– Da, imamo tvrtku u Stockholmu. Preselili smo se prije Brexita, no bilo je očito da je to što britanska vlada radi ne ide na dobro, zapravo sve u pogrešnu stranu. Bilo je vidljivo da se ta zemlja vraća klasnim razlikama i podjelama ljudi, a naša zajednica raste na potpuno drugi način, spajajući ljude. I shvatili smo da Europska unija daje mogućnost da živite bilo gdje. Odlučili smo se za sjevernu Europu zbog naprednog društvenog sustava. Iako imamo puno prijatelja u Norveškoj i Danskoj, odlučili smo se za Švedsku koja nas je i pozvala – objašnjava.
– Pomogla sam Rijeci da postane europskom prijestolnicom kulture, no čini mi se da oni ne koriste tu priliku kako bi trebalo. A ta je prilika da, primjerice, postanu europski digital hub. Umeå u Švedskoj, primjerice, kada je bila europska prijestolnica kulture, radila je na tome da zbog toga tamo privuče što više talenta iz cijelog svijeta i tamo ih zadrži, a to je sveučilišni grad koji se može usporediti s Pulom. Tako su i nas doveli tamo u Umeåu s Music Tech Festom koji je njihova kreativna direktorica vidjela u Londonu i bila njime oduševljena. Nudili su da preuzmem njihov fakultet u Umeaå Institute of Design koji je Red Dot proglasio najboljim. No stigao je velik novac od europskih fondova za metode koje sam razvila. Ostali smo u Švedskoj, ali previše bi bilo da sam se još bavila i institutom. Na kraju nas je Business Sweden, njihovo državno poslovno vijeće, nagovorilo da preselimo tamo kompletan naš biznis – kaže Michela Magaš i otkriva što još radi u Hrvatskoj.
– Često dolazim jer su moji ovdje. Također i radim, promoviram ideju o satelitima znanja koji bi se ovdje u našoj regiji formirali kako bi mladi ovdje ostali, a ne da se iseljavaju. Ti sateliti bi servisirali industrije zapadnih zemalja, ali ne više na način da mladi moraju zbog toga otići tamo. Eddie Ćustović napravio je to u Bosni i Hercegovini, on je inače iz Australije pa je taj satelit spojio s Melbourneom i to funkcionira fantastično. Naš je savjetnik. Dobila sam pisma podrške gradonačelnika Ljubljane, Skoplja, Beograda, političara iz BiH, i posebnu podrsku našeg nadležnog ministarstva, šest pisama podrške različitih vlada. I ne radi se o nekoj novoj Jugoslaviji niti ičemu sličnome. Pomažem Hrvatskoj da bi i ostalima bilo bolje i da cijela zona raste na pozitivan način jer jedino tako to može dobro funkcionirati – završava inovatorica.
Kakvi sateliti znanja, zlo mi je od tog našeg 'znanja'. Daj ti radije da mi jedemo