Veliko olakšanje i satisfakciju, nakon što se general Ante Gotovina iz svoje haaške epopeje vratio potpuno čist i slobodan, osim njegove obitelji, osjetio je i najuži krug prijatelja. Cijelo vrijeme, od ljeta 2001., kada je Gotovina nestao iz javnosti i četiri i pol godine bio nedostupan, kao i kasnijih sedam godina haaškog uzništva, Gotovina nije bio sam niti napušten.
Njemu i, što je generalu bilo vrlo važno, njegovoj obitelji, pomagali su vjerni prijatelji, u pravilu bivši suborci. Najistaknutiji među njima je Zadranin Željko Dilber, umirovljeni brigadir HV-a, Gotovinin vršnjak (1955.), suborac, kum njegova sina Ante. Zajedno s generalom i njegovom obitelji prošao je epopeju u najtežim godinama, od 2001. do 2005. i uhićenja Gotovine na Kanarima, pa od 2005. do oslobađajuće presude prošle godine.
- Dokazano je pravno ono što smo svi koji smo sudjelovali u obrambenom Domovinskom ratu oduvijek znali, skinuta je stigma s hrvatskog branitelja, s Tuđmanove i Šuškove Hrvatske, čija se imena političari godinama nisu usuđivali javno izgovarati. Od nas običnih ljudi ustrojena je vojska koja je domovinu obranila od jedne od najmoćnijih vojski Europe. A Domovinski rat završio je presudom tog 16. 11. 2013. Mi, obični ljudi, mi smo vjerovali da je pravda dostižna, kaže Dilber, mi se nismo predavali.
Udarali po jatacima
Dilber kaže da su on i Ante svoje prijateljstvo počeli graditi odmah nakon upoznavanja, početkom 1992., kada Gotovina preuzima zapovjedništvo Zbornog područja Split. Dilber je bio zapovjednik izviđačkog, diverzantskog voda, satnije 159. brigade, a Gotovina ga ubrzo imenuje zapovjednikom logističke baze. Htio je da i taj sektor vodi netko s iskustvom s terena. Proveli su zajedno cijeli rat, a nakon Oluje, zajedno s ostalim časnicima iz ZP Split, odlaze u Glavnu inspekciju HV-a.
Dilber 2001., na osobni zahtjev, izlazi iz vojske i nastavlja civilni život, za što je imao pristanak svog zapovjednika, koji je poticao svoje ljude da se nakon rata i službe domovini vrate aktivno svojim životima ako njihov prvi izbor nije graditi vojnu karijeru u miru. Uostalom, i sam general je 1996. godine tražio pristanak predsjednika države za odlazak iz vojske. Država je obranjena, biti vojnik u njegovoj hrvatskoj priči bio je poziv, ne zanimanje kao do tada, fotelja ga nije zanimala.– U 12 godina koje su uslijedile i okolnostima kroz koje smo prošli, naše prijateljstvo dodatno se učvrstilo – kaže Dilber.
– Živjeti i preživjeti tih 12 godina u Hrvatskoj za sve nas koji smo bili s Gotovinom u tom ratu poslije rata bilo je traumatično, neovisno o političkoj orijentaciji garniture na vlasti.Gotovina nikada nije pripadao nijednoj političkoj nomenklaturi. To je valjda i jedan od razloga što je u političkoj trgovini optužnicama odabran i on. Sjetimo se, odvjetnički tim morao je tužiti državu jer obrani nije stavila na raspolaganje dokumentaciju koju je dostavila tužiteljstvu, što je po zakonu bila dužna učiniti.
Tek nakon dobivene sudske presude odvjetnici su preuzeli dokumentaciju koja im je bila potrebna za pripremu obrane. Najgore je bilo tijekom tzv. Akcijskog plana (2001.-2005.), kada se udaralo u ‘jezgru jataka’ koji su pomagali Gotovini. U prijevodu, naloženo je financijsko uništavanje pojedinaca za koje se sumnjalo da pomažu Gotovini.Dilber se u to vrijeme, kao i sada, bavio poslovima osiguranja u Jadranskom osiguranju (sada izvršni direktor), a zbog procjene da je jedan od glavnih pomagača praćen je, prisluškivan, pa i privođen, a kuća pretraživana. Uslijedila je i zabranu ulaska u EU. U medijima su kao pomagači apostrofirani uglavnom ljudi koji nisu spadali u krug povjerenja pa je pitanje kome je to služilo.Sjeća se, njega su jednom na putu od Zagreba do Zadra, u jednom danu, devet puta zaustavile policijske patrole i pretražile automobil.
– Pet puta su nam se ispričali i rekli: “Oprostite, moramo vas zaustavljati, znate da imamo naredbu...” No policajce iz ostalih četiriju patrola ništa nije zbunjivalo, maltretirali su nas bez grižnje savjesti – kaže.
– Bilo je svakojakih pritisaka, ucjena, nepotrebnih demonstracija sile, sve do potpuno protuzakonitih odluka. Udruge za zaštitu ljudskih prava nisu se oglašavale, a evidentno su se kršila, država je upregla sve svoje represivne mehanizme, i preko granica dopuštenog, kako bi obavila domaću zadaću. Pitam se što bi bilo i zašto nisu sve silne resurse koje su trošili usmjerili u proces dokazivanja istine i nevinosti svojih vojnika. Ne mogu se nego nasmijati kada čujem špekulacije o tome tko je pomagao generala dok je bio u svijetu. Nikada nijedna državna tvrtka nije sudjelovala u financiranju tog vremena, nego domoljubni pojedinci koji imaju uspješne vlastite tvrtke, koji su željeli na taj način sudjelovati u bitki za istinu – objašnjava Dilber.
– Kroz godine smo se navikli na to da se imenom Gotovine služe kako kome treba, a on se sve ove godine nije mogao javno braniti.Kada smo prošle godine s generalom radili intervju za Večernji list, dobili smo odgovor kako još nije vrijeme da se objave detalji o tome tko je sve pomagao i kako je održavao komunikaciju sa svojima dok se kretao po svijetu, tražen od mnogih agencija, policija i službi. Ni s Dilberom nismo prošli puno bolje. Prije nego što je odgovorio, uozbiljio se i uz osmijeh rekao:
– Bogu hvala da je ta noćna mora iza nas. Za neke stvari još je prerano, a o nekima, što se mene tiče, nećemo nikada javno govoriti. Ono što vam sada mogu potvrditi jest da sam bio u kontaktu i da sam se po svijetu nalazio s Gotovinom. Treba se sjetiti zašto je Gotovina otišao. Nitko ga od predstavnika državnih institucija nije zvao na razgovor, kao što je očekivao i što je inače bilo uobičajeno postupanje u dotadašnjim slučajevima. Nije imao izbora, morao je učiniti taj taktički uzmak, dobiti na vremenu, organizirati svoju obranu i pripremiti se za pravnu bitku. A optužnica je bila strašna.
Izmišljene priče
Toliko su vas nadzirali, a ipak vas službe nisu ulovile na nekom od tih sastanaka s Gotovinom, pitam dalje.Dilber prvo naglašava da je Gotovina, kako je otplovio u ljeto 2001., cijelo vrijeme bio izvan domovine, na nekoliko kontinenata, a “najbliže Hrvatskoj u vrijeme intervjua s pokojnim Ivom Pukanićem u Veneciji, dakle sve one priče da je viđan po Hrvatskoj i BiH bile su izmišljotine”, kaže Dilber.
Što se tiče njihovih susreta, službe nikada nisu ništa otkrile. Kako se to ne bi dogodilo, planiranju puta uvijek se pristupalo s velikim mjerama opreza. Put na neku destinaciju izgledao bi ovako: automobilom do prve destinacije, pa avionom do jedne točke pa tamo ostavi uključen mobitel, pa vlakom do druge destinacije i tek onda avionom u finalnu destinaciju, gdje je čekao Ante.
Biti u ono vrijeme otkriven rezultiralo bi zatvorskom kaznom. Važnije od toga, svaki put je putovanje značilo preuzeti odgovornost da se nepažnjom ne ugrozi sigurnost skloništa. Toga su bili duboko svjesni svi koji su u to vrijeme odlazili k njemu.Na moje pitanje nije li mogao unajmiti jedrilicu i otploviti opet do Južne Amerike, Dilber kaže da je, istina, to mogao učiniti i da bi tamo bio “kao kod kuće”, s obzirom na to da poznaje jezik i da je dio života proveo u nekoliko južnoameričkih zemalja. Mogao je, ali nestati zauvijek nikada nije bila opcija.
Vjerovao je da će razmrsiti taj gordijski čvor i želio je budućnost u kojoj će, zajedno sa svojom suprugom, sudjelovati u odgoju i odrastanju svoje djece, biti otac obitelji, baviti se onim što danas radi, uzgojem tuna.
Na pitanje čime je Gotovina “ubijao” vrijeme, Dilber kaže da su moderna sredstva komunikacije Gotovini omogućila sudjelovanje u aktivnoj pripremi svih segmenata svoje obrane. Organizirao je svoj tim i podijelio uloge. Gotovina nije osoba koja ubija vrijeme, on je racionalan i discipliniran. Kada ima praznog hoda, voli čitati i slikati uz ozbiljnu glazbu.No, ako Gotovinu pune četiri godine, tijekom putovanja na tri kontinenta, nisu uspjeli prepoznati policajci, aerodromsko osiguranje i hotelsko osoblje, nije mogao promaknuti Hrvatima. – Generala su naši ljudi nekoliko puta prepoznali dok se inkognito kretao po svijetu, ali nitko ga od onih koji su ga prepoznali nikada nije prijavio institucijama, to znamo pouzdano – otkriva Dilber.
Te četiri i pol godine, koliko je general živio u ilegali, putujući kao nomad na tri kontinenta, rijetko na istom mjestu ostajući dulje od mjesec dana, njegova obitelj i njegovi prijatelji bili su uz njega i uvijek je točno znao što se događa u Hrvatskoj.– Dan iz noćne more bio je 8. prosinca 2005., početak haaške priče. Ohrabrio sam se kada sam ga prvi put tamo posjetio. Shvatio sam da je u odličnoj kondiciji i potpuno spreman za predstojeću pravnu bitku. Taj optimizam prenio je na sve nas koji smo na bilo koji način bili uključeni u postupak.
Od tada je funkcioniranje bilo lakše, sa svima je bio u izravnom kontaktu. Ustrojili smo Ured za obranu u Zagrebu, gradonačelnik nam je odmah omogućio uredski prostor, dobri ljudi tehničku infrastrukturu, hrvatski odvjetnici i naš istražiteljski tim imali su potrebne radne uvjete. Koordinaciju između američkih i hrvatskih odvjetnika na najbolji mogući način vodila je Katarina Šušak Filipović. Svu dokumentaciju trebalo je unijeti u uvezani sustav, sistematizirati je i formatirati prema informatičkom sustavu suda, kako bi je mogli koristiti u sudnici.
U vrijeme najintenzivnijeg rada, za naš tim radilo je tridesetak ljudi, koji su prikupljali dokumentaciju iz državnih arhiva i institucija, obilazili Hrvatsku i BiH uzduž i poprijeko, prikupljali iskaze i svjedočanstva koja bi obrani mogla biti relevantna, dok je za tužiteljstvo Haaškog suda na tim poslovima radilo stotinjak istražitelja.Gotovinin tim istražitelja prikupio je golem broj raznih dokumenata. Skupa infrastruktura obrane, ured za obranu u Zagrebu, financirala se putem Zaklade za istinu o Domovinskom ratu, koju smo osnovali paralelno s uredom.
Zaklada je zamišljena za potrebe i drugih optuženika pred Haaškim tribunalom pa su sklopljeni ugovori i s odvjetnicima njihovih timova.Bez obzira na sav uloženi rad, ishod je bio katastrofalan. Dilber se sjeća da je nakon drakonske prvostupanjske presude od 24 godine Gotovina bio pod velikim pritiskom da promijeni odvjetnički tim. – Javljali su se emisari iz cijelog svijeta, nudili su poznate svjetske odvjetnike, a bilo je i onih koji su nas uvjeravali da su branitelji namjerno radili na štetu Gotovine. I usred te katastrofe Ante nije ni pomišljao promijeniti svoj braniteljski tim, naprotiv, samo ga je pojačao – kaže Dilber
.– Prvostupanjsku presudu doživio sam kao poraz, kao pobjedu zla nad dobrom. Prvo što mi je palo na pamet bilo je: Bože, gdje smo pogriješili? Jesam li ja lud ili pravda ne postoji? Pa zar je sudsko vijeće samo pročitalo optužnicu? Što je s dokazima obrane? Dobro se sjećam da tog dana nisam imao snage vidjeti se s odvjetnicima, u podsvijesti sam bio ljutit na cijeli tim. A zapravo sam morao biti sam. U zračnu luku u Amsterdam došao sam pet sati prerano. Tada me je Ante nazvao i vrlo smireno rekao: Bit će sve u redu. Sjećam se dobro, nazvao sam Damira Krstičevića i rekao mu: Od danas više ništa neće biti isto. Da, bila je to neka vrsta prijetnje, ali brzo sam shvatio da od velike buke nema koristi, da od nereda nitko ne bi profitirao. Valjalo je udvostručiti napore, ne kloniti duhom.
A drugostupanjska? Dana 15. studenog 2012. krenuo sam u Den Haag. Prije toga sam sreo dečke iz udruga Domovinskog rata i čuo za inicijativu molitvenog skupa, praćenja izricanja presude po gradskim trgovima. Sjećam se da sam tada Josipu Klemmu rekao da bude spreman za organizaciju svečanog dočeka. Ne znam odakle mi taj optimizam, jednostavno sam morao pozitivno razmišljati. Moram reći da tu noć nisam spavao, vraćale su mi se slike s izricanja prvostupanjske presude. A nakon izricanja presude, istrčao sam van i uzeo sebi za pravo objaviti da je rat za Hrvatsku završio.
Trebalo je na brzinu organizirati povratak generala. Ministar Kotromanović ekspresno je organizirao Vladin zrakoplov za povratak oslobođenih generala u Hrvatsku. Kao što nam je bilo važno da je general Krstičević bio savjetnik u prošloj Vladi, isto tako je bila važna pozicija Ante Kotromanovića u sadašnjoj Vladi.Ante je bio jasanNa pitanje smatra li on da će se Gotovina sada, kao potpuno slobodan čovjek, početi baviti politikom, Dilber odgovara:
– Ante je u svojem javnom istupu na tu temu bio jasan. Odlučio se za posao s tunama i jasno je dao do znanja da se politikom ne namjerava baviti. Nakon povratka iz pritvora nije, kao što mu po zakonu pripada, uzeo odštetu od države, koja bi mu omogućila lagodan život.Neki su izračunali taj iznos, i on je mnogo viši od iznosa kredita koji je uzeo i koji će vraćati s kamatama. Umjesto toga, odvažio se u poslovni pothvat, sa svim izazovima i rizicima koje sa sobom nosi.Sve insinuacije koje ga smještaju uz ovu ili onu političku opciju su nonsens – kaže Dilber.
– On je postojan, dosljedan. Poznajem Gotovinu, kao generala i kao čovjeka. Kakav je bio kao zapovjednik, znaju svi njegovi suborci, kakav je kao čovjek, ljudi koji ga nisu poznavali sada otkrivaju. Podržavam njegovu odluku bez obzira na svoju poziciju člana Predsjedništva HDZ-a. Ante je sve svoje bitke za Hrvatsku dobio, za njega je rat trajao 12 godina dulje, i ako je odlučio posvetiti se obitelji i poslu, elementarna ljudska pristojnost nalaže nam poštovati tu njegovu odluku i pomoći mu, ako mu ustreba, da konačno živi kako on hoće – kao ribar! – zaključuje Dilber.
Dakle, gotovina nije bio u hrvatskoj kako su 'izvještavali' suradnici MI6 na čelu s rankom i malićem. Glavno da je turek zbog toga platio.