Što je to u 28 godina poduzeto kako bi se ispravila zlodjela prošlih nedemokratskih režima, u svom je radu “O suočavanju hrvatskog društva s nepravnom prošlošću” pisala prof. dr. sc. Jasna Omejec, bivša predsjednica Ustavnog suda i članica Vijeća za prošlost pa i suautorica Dokumenta dijaloga. Rad je pisan za knjigu “Liber amicorum Vlado Kambovski” u čast makedonskog profesora kaznenog prava i bivšeg predsjednika Makedonske akademije nauka i umjetnosti.
Navodeći da Hrvatska ima ozbiljnih problema s postizanjem tranzicijske pravde, Omejec obrazlaže da pod tim podrazumijeva “mjere putem kojih demokratske države ispravljaju zlodjela prošlih nedemokratskih režima”.
Izdvaja tri kategorije tranzicijske pravde: reparacija (financijska naknada žrtvama, kazivanje istine i društveno priznanje), retribucija (kažnjavanje počinitelja zlodjela ili administrativne mjere zabrane rada u javnim službama) i rekoncilijacija (javna isprika i oprost, edukacija, memorijali za žrtve, izgradnja kulture sjećanja).
Te mjere pridonose uzdizanju žrtava i umanjuju njihovu potrebu za odmazdom te pridonose izgradnji društvenog povjerenja, pa i u vladu (državu) i u javne institucije. Nedostatni rezultati u postizanju tranzicijske pravde vidljivi su i po apriornom nepovjerenju prema onima koji obnašaju javne funkcije te je opće nepovjerenje poprimilo razmjere “kulture nepovjerenja”.
To je najpogodnije tlo i za razvoj populizma, a i jedan od uzroka masovnog napuštanja zemlje. “Današnja Hrvatska – besperspektivna i izgubljena u prošlosti – postupno jede svoju ljudsku supstancu”, piše Omejec.
Održan Dan ustanka Like protiv NDH i ustaških zločina:
Lustracija nije provedena
Za reparacijske mjere navodi da su u osnovi uspješno provedene, retribucijske su ostale neartikulirane, a rekoncilijacijske su se pokazale neuspješnima.
Za reparaciju su ključna tri zakona, o pravima bivših političkih zatvorenika, o naknadi za imovinu oduzetu za jugoslavenske komunističke vladavine i o odgovornosti RH za štetu nastalu u bivšoj SFRJ.
Što se retribucije tiče, lustracija nije provedena, a to se do 2000. može objasniti ratom i poraćem, kako se ne bi otvarale podjele sukladno i Tuđmanovom programu općehrvatske pomirbe, dok ni kasnijim vladama to nije bilo na dnevnom redu. Ispada da službena politika uvažava standarde Europskog suda za ljudska prava i Venecijanske komisije Vijeća Europe o tome da uvođenje mjera lustracije “više godina nakon pada komunističkog totalitarnog režima nosi sumnje oko njezinih stvarnih ciljeva i stoga mora biti razmjerno ciljevima koji se njome žele postići”. Omejec dodaje kako je pitanje lustracije i dalje aktualno u društvu, ali izvan okvira službenih politika.
U retribucijske mjere kaznene naravi spada Zakon o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata, temeljem kojeg je osnovana i saborska Komisija, čije izvješće nije do kraja raspravljeno, a Račanova koalicija 2002. obustavila je sve postupke i ugasila zakon.
Praksa kaznenog progona zločinaca II. svjetskog rata pokazala se izrazito neuspješnom, ističe. Suđeno je jedino ustaškom zločincu Dinku Šakiću. S druge strane, pokrenuta su dva predmeta protiv osumnjičenih za ratne zločine s partizanske (komunističke) strane (Petar Zinaić je umro, a Josip Boljkovac je nepravomoćno oslobođen). Uspješniji su rezultati kad je riječ o ratnim zločinima za Domovinskog rata, ali percepcija je iznimno loša, pa se ni to ne može kvalificirati kao djelotvorna mjera tranzicijske pravde.
I šturi pregled rekoncilijacijskog zakonodavstva upućuje na nastojanje RH da uspostavi ravnotežu u odnosu na nepravnu prošlost tako što će u centar postaviti žrtvu kao takvu, a sve žrtve staviti u jednak položaj. S druge strane, postoji jasna zabrana ponašanja opisanih u članku 39. Ustava.
Podcjenjivanje, cinizam, kriticizam
Što se isticanja simbola tiče, to je često samo sredstvo provokacije, izražavanja općeg nezadovoljstva i protesta zbog društvene isključenosti, oblik socijalne patologije.
Dokument dijaloga, piše Omejec, odbačen je “s omalovažavanjem, cinizmom i apriornim intelektualnim kriticizmom” te nepodnošljivom lakoćom hrvatske isključivosti, koja ne ostavlja prostor za pitanje: što je alternativa ponuđenim preporukama za suočavanje s prošlošću?
Na Vladi je da odabere ponuđene preporuke, a što se građana tiče, projekt Vijeća nije se pokazao “sposobnim da ponudi ljudima dovoljno motivacije da prihvate da se suoče s prošlošću”.
Hrvatska i dalje, 73 godine od poraza nacizma (ustaštva) i 28 godina od odbacivanja komunizma, ne uspijeva odgovoriti na pitanje – “što raditi s ‘tom prošlošću koja odbija da prođe”, zaključuje Omejec.
POGLEDAJTE VIDEO: Srušen spomenik Radi Končaru
Nije provedena lustracija i sad nas mlada udba naprosto rastače.Iz Beograda se " na daljinski" po potrebi aktivira priča o ustašama i onda nema nikakve razlike u govoru Vučića i Bernardića, Vulina i Bauka, Dačića i Beljaka.....Ljudi to gledaju i slušaju godinama pa kažu , gonite se svi u p.m. idemo vani život nam prođe slušajući ove kretene...