Molim te, ne želim priču o još jednoj ženi s puškom, o Kseni ratnici. Moja priča je nešto drugo. To je priča o čovjeku i psu, i njihovoj zajedničkoj strasti za lovom. Kada vam tim riječima zgodna 31-godišnjakinja u štiklama, jer upravo je završila radni dan kao menadžerica distribucijske tvrtke, počne pričati o svom hobiju – lovu, u prvi vam tren ništa nije jasno. Sjetite se prizora muškaraca crvenih nosova, kako "jašu" tek ustrijeljenu životinju i likuju nad trofejima.
U šumi 100 dana u godini
No, kada poslušate kako o lovu, prirodi i životinjama priča Petra Musić, od listopada doprvakinja svijeta u jedinoj sportskoj lovnoj disciplini i jedina žena u reprezentaciji Hrvatskoga kinološkog saveza, koja je upisala i postdiplomski doktorski studij Lovstvo i kinologija u Osijeku, shvatite da slika o lovcima u javnosti nema veze sa stvarnošću.
– Lov je danas rekreacija, bijeg od stresa. Odstrel nije najvažniji. Pravi lovac ne bi smio uzimati od prirode više nego što joj daje. Odstrelne kvote strogo su zadane, a sve radi održavanja ravnoteže i biološke raznolikosti. Da nije tako, došlo bi do bolesti, gubitaka na usjevima, divlje bi se životinje šetale gradovima. Naravno da ima i krivolova, a oni koji se njime bave najviše su odgovorni za lošu sliku o lovcima u javnosti – kaže Petra, koja u prirodi s puškom provede 100 dana u godini. Na terenu, najčešće na Zrinskoj gori, u prosjeku je dva puta tjedno i svaki vikend, dok ne padne mrak, a za mjesečine i cijelu noć provede u šumi. No, s ulovom se kući vrati rijetko jer odstrijeli samo divljač koja nema šanse za preživljavanje.
– Sve je krenulo prije otprilike četiri godine. Imala sam oštrodlaku jazavčarku Grisu s kojom sam krenula na izložbe. Kako je riječ o lovačkoj pasmini, morala je položiti i test prirođenih osobina. Išle smo na utakmice, treninge, počela sam se družiti s lovcima i zarazila sam se – priča Petra. Prisjetila se i trenutka kada je svojima doma rekla da ide kupiti pušku.
Začuđeni otac
– Ajme, dijete, čija si ti, pa nitko u obitelji posljednje tri generacije nije volio oružje – tata je komentirao, a ostali ukućani bili su pozitivniji. Najviše voli aktivan lov, koji je bez psa nezamisliv, ali i sjedenje na čeki.
– To je za mene jedna vrsta testa izdržljivosti, ali i meditacija. Sjediš satima i čekaš divljač makar da je samo fotografiraš, što najčešće i učinim. Moraš kontrolirati disanje, paziti na smjer vjetra, ne smiješ koristiti dezodorans. Postaješ dio prirode i taj osjećaj je nevjerojatan – zadivljeno opisuje Petra, koju je lov spojio i sa zaručnikom Sinišom, doktorom veterine i također strastvenim lovcem. Iako za sebe kaže da je obična djevojka koja voli kupovati cipele i "normalna" druženja, teško joj je povjerovati pogotovo kada prizna da je jednom umjesto u hotelu u Gorskom kotaru, gdje je bila poslovno, prespavala u drvenoj kućici u šumi. A za žene nije baš uobičajeno ni to da imaju pet pasa, četiri puške, a lovačkih noževa više nego cipela.
Bravo djevojko, divljim zivotinajam zaista nije mjesto u gradovima, ali pogledaj ove iz EU njima lisica posatje domaca zivotinja, usred londona ima vise od 1000 lisica, a zecevi po dnevnoj sobi secu i brabonjke ostavljaju, zamisli tu dnevnu sobu koja smrdi poz ecijoj pisalini, spoj sa prirodom fuj.