Zamjerili su mu neodlučnost, a kada je naposljetku donio nedvosmislenu političku odluku, na njega se digla silna kuka i motika, iz vlastitih redova. Što je to rekao premijer Andrej Plenković, pa da su mu okrenuli leđa i dojučerašnji bliski suradnici poput Davora Ive Stiera? Rekao je da, iščitavajući tekst Istanbulske konvencije nije naišao na teze o rodnoj ideologiji pa savjetovao svojem članstvu da Konvenciju naposljetku i pročita.
Koliko je ovaj naputak utemeljen u zbilji požurili su se uvjeriti i novinari pa su na saborskim hodnicima anketirali i ljutog protivnika Konvencije, Hrastova Hrvoja Zekanovića, koji pred kamerama prelistavajući materiju nije uspio pronaći od samoga đavla poslani termin s kojim već tjednima zastrašuje narod, a slušajući izjave Željka Glasnovića koji u tekstu konvencije iščitava pedofiliju i zoofiliju te “šest wc-a u Saboru za muškarce zarobljene u ženskom tijelu”, cinik bi mogao pomisliti kako zastupnik zapravo ima problema s vlastitim spolnim identitetom.
Pritom, premijer Plenković samo provodi kontinuitet u politici HDZ-a: pa jedva je tri godine prošlo otkako su, u mandatu Tomislava Karamarka, na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama njegovi podboli ministricu Opačić i zatražili hitnu ratifikaciju Istanbulske konvencije! Što se u međuvremenu dogodilo pojedinim članovima i visokim dužnostima HDZ-a, koji sada demoniziraju Konvenciju, prozivaju premijera, raspuštaju ogranke i pozivaju na demokršćanski karakter stranke? Jesu li tekst Konvencije pročitali tada ili tek danas? Možda ni danas?
Istanbulska konvencija nije bez mana, štoviše, opetovano i prekomjerno isticanje pojma roda (ali ne i izmišljene rodne ideologije) može pobuditi sumnju, ali tu sumnju valja utišati argumentima. A oni nepobitno govore da su je već ratificirale snažne katoličke države kao što su Poljska, Italija i Malta te da pojam roda egzistira u hrvatskom zakonodavstvu već godinama. Naime, u Nacionalnoj politici za promicanje ravnopravnosti spolova za razdoblje od 2006. do 2010. kao jedna od zadaća navodi se dugoročno promicanje rodne jednakosti. Osim toga, u članku 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, koji je donesen u mandatu vlade Ive Sanadera, jasno stoji da je svrha zakona zaštita od diskriminacije na osnovi rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Zašto rodna ideologija tada nije bila top tema?
U konačnici, neka protivnici konvencije pokucaju na vrata prvog skloništa gdje se kriju zlostavljane žene pa neka njih pitaju da li se i kako postojeći zakoni provode i zašto se u RH više od 90 posto slučajeva obiteljskog nasilja tretira kao prekršajno, a samo 10 posto kao kazneno djelo. No, kako su oni koji demoniziraju filmove i predstave koje nikada nisu gledali isti oni koji Konvenciju nisu ni pročitali, onamo zasigurno neće ni kročiti.
Istanbulska konvencija bit će ratificirana i zbog nje ni jedan dječak neće otići u ženski wc, no ostaje žalosna činjenica što su životi premlaćenih i ubijenih žena pretpostavljeni politikantima čiji je jedini interes destabilizacija pozicije njima nedovoljno radikalnog premijera.
Država propada, imamo rekordno malo zaposlenih, rekordno malo rođenih, rekordno puno iseljenih, druga smo najsiromašnija zemlja u EU, imamo drugi najmanji gospodarski rast u EU, nemamo nikakve perspektive, a "odlučni anemični" je krenuo u odlučno usvajanje idiotske besmislene konvencije pod svaku cijenu po nalogu iz Bruxellesa. I ništa ga drugo ne zanima. I sad recite da je to hrvatski premijer, a ne nametnuti briselski poltron. A nije da nije imao izbor, mogao je jednostavno odbaciti ratifikaciju i istovremeno u zakone interpolirati apsolutno sve iz te konvencije što je vezano uz suzbijanje obiteljskog nasilja, i sve bi bilo u redu.