Mediji u zemlji u kojoj se gotovo 90 posto građana smatra vjernicima, sve vrijeme su ignorirali hrvatsku verziju “pro-life” pokreta “40 dana za život”, najveće svjetske molitvene inicijative protiv pobačaja koju je blagoslovio papa Franjo i koja u nas okuplja 8000 članova. Sve do te, doduše, nadajmo se izmišljene, Facebook objave o pobačaju u vukovarskoj bolnici. Tek su tada u tim naglašeno statičnim ženama u molitvi – prilično miroljubiva izgleda unatoč tomu što su “naoružane” krunicama – prepoznate opake ratnice konzervativne revolucije koja se po najavama vidovnjaka koji imaju tu izraženo fenomenološku sposobnost prepoznati pojavu, u nas priprema već četvrtu godinu, još od referenduma o braku.
Iako Željka Markić ne samo da nije postala predsjednica države, kako su najavljivale katastrofične objave kojima se plašio dio puka koji drže do lijevih i liberalnih vrijednosti već su čak i njezini žestoki protivnici u međuvremenu u nekim njezinim “zatucanim” idejama, recimo kad je riječ o preferencijalnom glasovanju, počeli otkrivati i neke vrijednosti. Kad god negdje neki pijanac ili obijesni tinejdžer vikne “Za dom spremni”, a predsjednica države se nije od toga ogradila, odmah se jave sijači straha pretvarajući anonimuse, u tom slučaju uglavnom željne pet minuta bilo kakve pažnje, u vrhunski organizirane i društvene utjecajne pokrete koji onda kroz kvazisociološku i kvazipolitičku obradu poprime nevjerojatno zastrašujuće pojavne oblike. Ali, to desničarsko čudovište, koje svuda po Europi vidimo, nikako da ugledamo i u Hrvatskoj. Štoviše, baš u tom razdoblju hrvatske “konzervativne revolucije” u višegodišnjem nastajanju kad je “klerikalizacija” društva dosegla svoj vrhunac, stranke desnice posve su nestale s političke scene.
Iz godine u godinu sklapa se sve više građanskih brakova, tako da bi ih ove godine moglo biti sklopljeno više nego vjerskih, kojih je još 2009. bilo 63,5 posto. Razvoda je za komunizma bilo najviše oko pet tisuća, koliko i do 2010. (poslije rata čak i ispod četiri tisuće), dok ih je u protekle dvije “konzervativne” godine prvi put više od šest tisuća, a ukupan je broj sklopljenih brakova pao ispod 20 tisuća (do 1990. od 28 do 37 tisuća). U rodilištima se rađa nikad manje djece! Što bi tek bilo da nije na djelu “konzervativna revolucija”! U nedostatku argumenata dovoljno je bilo da se lukava pravobraniteljica za djecu, nakon svih stručnih poraza koje je pretrpjela u svezi s Obiteljskim zakonom, nabaci “vraćanjem stoljećima unatrag” na teze o novom Obiteljskom zakonu, da tu bačenu “kost” počnu obrađivati vrli fenomenolozi koje odlikuje vrhunska sposobnost tumačenja pomno selektiranih informacija radi ideološkog zaglupljivanja svjetonazorskih istomišljenika i proizvodnje društvenih podjela.
U tim analizama više nisu važne činjenice, logika, bit problema, stvarni, životni sadržaj, već isključivo ideološka ovojnica u koju je na identičan način bila zavijena i rasprava o kurikularnoj reformi. Manje-više svi su znali za koga se treba opredijeliti premda o suštini velika većina nije imala blage veze. Tako se površno, bez udubljivanja u sociološku, medicinsku, pravnu, moralnu i filozofsku suštinu, nastoji posvađati naciju oko pobačaja iako je očito da zabrana pobačaja u Hrvatskoj nema šanse, ali da je i Europski sud za ljudska prava faktički zaštitio zametak. I svaki vjernik zna da oružje i kad ga se koristi za opće dobro služi isključivo tomu da, ako zatreba, nekoga ubije. Sretan je svaki onaj branitelj koji nije bio u situaciji da to učini koliko god to bilo opravdano.
I ne bi bilo samo teško licemjerje naknadno osuđivati nekoga što se zatekao u takvoj situaciji. Stoga pro-life zagovornici i ne organiziraju molitve pred vojarnama, Ministarstvom obrane ili za vojnog mimohoda u slavu Oluje koji ogoljen od svih domoljubnih i državnih ukrasa u svojoj suštini ipak predstavlja promoviranje “kulture smrti”. Facebook objava molitvene zajednice ukazivala je na moguće narušavanje privatnosti navodne trudnice koja je trebala doći radi pobačaja u vukovarsku bolnicu, ali i na nedopustivo prelamanje ciljeva pro-life pokreta na psihi jedne žene koja koristi svoje zakonsko pravo. Stoga, iako nema dokaza da su u bolnici dobili tajnu informaciju, dobro je da su mediji rezolutno reagirali pa i što propituju adekvatnost mjesta i za tu vrstu prosvjeda imajući na umu psihičko zdravlje žene koja se odluči na pobačaj.
Ali, sve drugo je pretjerivanje, nepoštovanje i vrijeđanje vjernika koji imaju pravo javno se zalagati za svoja uvjerenja čak i ako griješe što se opredjeljuju za pravo na život umjesto za pravo na izbor.
>> 'Zid gnjeva': Poljakinje prosvjeduju protiv gotovo potpune zabrane pobačaja
Ustavom je utvrđeno da život čovjeka počinje začećem i zaista mi nije jasno kako je onda moguće da se tog čovjeka, kojem je Ustavom zajamčeno pravo na život, i dalje legalno ubija pobačajima? Ustav se ili sluša ili ne - ako ne, onda bi to trebalo jasno reći, pa da barem znamo na čemu smo i u kakvoj državi živimo.