- Sa 18 godina, kad sam samo s ruksakom na leđima otišao u Meksiko, shvatio sam i odlučio da je fotografija jedina stvar koja me zanima kao hobi, ali i kao profesija. Otada sam čitav svoj život podredio tome, započinje svoju priču 39-godišnji fotograf Hari Pulko, koji je rođen u gradiću na jugu Njemačke, a čiji su roditelji, Milan i Štefica, inače iz Krapine. Kaže kako je od tada sve podredio cilju da upiše fakultet vizualne komunikacije u Hamburgu, što je i učinio.
Fotografije iz rata
– Istina, upisao sam, ali ubrzo su mi počele dolaziti poslovne ponude, pa ga, nažalost, nisam uspio završiti. U tom sam razdoblju za njemačke novine radio ratne fotografije iz Bosne i s Kosova, prije toga iz Hrvatske. Želio sam svojim fotografijama prenijeti svijetu što se ovdje događa – prisjeća se Hari fotografskih početaka. Hari je freelancer, slobodnjak u punom smislu te riječi. Još otada je, kako kaže, radio za različite njemačke novine. Od njega su fotografije otkupljivale renomirane njemačke tiskovine kao što su Spiegel, Stern ili Fokus.
– Uživao sam raditi u novinarstvu, lijepo je to, međutim, nije baš bilo dobro plaćeno. Odlučio sam stoga početi slikati reklame. Dobio sam ponudu da odradim čitavu kampanju za AOL, američkog medijskog diva, i to mi je donijelo lijepu zaradu – priča Hari. Ipak, kaže, nije mu se to dopalo, sve je previše bilo fiksirano na novac, a njemu je sloboda bila važnija od novca.
Počeo ispočetka
– Sve sam otkazao, prekinuo sam s tadašnjom curom, prodao auto i stan, želio sam početi još jednom ispočetka, od nule – govori Hari. Otišao je u Afriku, u samostan u Sinaju, usred pustinje, gdje je s redovnicima proveo šest mjeseci života.
– Zvuči kao na filmu, ali ja sam se tada tražio, želio sam vidjeti što život može ponuditi osim novca i posla. Shvatio sam da je Habremas bio u pravu kad je rekao da čovjeku za sreću treba samo nešto za pojesti, krov nad glavom i ljubav – objašnjava Hari. Nakon samostana otišao je živjeti s beduinima, s kojima je proveo devet mjeseci putujući pustinjom od Jordana, Sinaja i Egipta.
– Kada sam izašao iz samostana, odlučio sam da želim doći do beduina, međutim, čuo sam samo da su usred pustinje iza nekog brda. Našao sam se tako na jednoj jedinoj cesti usred pustinje i pješačio. Nakon dva dana nestalo mi je vode, nisam više imao što jesti i izgubio sam se. Bio sam na izmaku snaga, a onda sam vidio da prema meni ide čovjek na devi. Kad me vidio onakvog jadnog samog samo se primio za glavu. Ali, pomogao mi je, uzeo moj ruksak i stavio ga na devu, uputio me do oaze i konačno, do beduina. Da nije bilo njega, vjerojatno bih umro. Moram priznati da mi to nije bila najpametnija stvar koju sam u životu učinio, tako odlutati u pustinju. S druge strane, lijepo je doći do osobne granice, da vidiš zadnju točku do koje misliš da možeš, a onda napraviti još jedan korak. Neopisiv je to osjećaj – objašnjava Hari.
Od kada je 1998. godine otišao od beduina, Hari više nikada nije imao stana, već putuje u svom starom kombiju svijetom i fotografira.
– Za sebe kažem da sam putnik, čak i klošar. Istina, imam svoje podrume u Parizu, Hamburgu, Berlinu, Lindau, i roditeljsku kuću u Krapini, ali posao mi je, ne, život mi je u kombiju, kaže Hari, koji je obišao pedesetak zemalja svijeta. Fotografijom ipak zarađuje za život, poslodavci su mu pretežno tvrtke koje su se specijalizirale za planine, odnosno planinarenje i odjeću za ekstremne sportove.
– Zadnjih pola godine obišao sam desetak europskih zemalja, prije tjedan dana vratio sam se s Dolomita, talijanskih Alpi, snimali smo reklamu na visinama gdje je snijeg još uvijek viši od metra – kaže Hari, koji je trenutačno u Krapini i priprema samostalnu izložbu fotografija, koja će biti otvorena 10. lipnja. Imat će tako Krapinci povlasticu vidjeti izložbu fotografija koju su dosad imali priliku vidjeti u Parizu, Berlinu, Hamburgu i Lindau.
Ne volim ljude koji misle samo na sebe i svoj hedonizam kao ni one koji se nikad ne mogu smiriti na jednom mjestu.