U starom Roveru koji se nagutao zemlje za barem tri života poskakivali smo po kvrgavoj cesti dok je fra Ilija pozdravljao seljane uz rub puta. Dizao je ruku dok je krunica plesala na retrovizoru. Njegov vozač ponosno je upravljao teškim vozilom, sretan što ima pošten i bolje plaćen posao od većine koju smo susretali. Ilijina bijela biblijska brada nije mogla proći nezamijećeno. Ovdje ga poznaju svi, a to znači na tisuće ljudi. Žene su na glavama nosile teret, korpe s pijeskom ili kinkinu, djeca u plastičnim natikačima i u prljavoj odjeći valjala su se uz put i skakutala jedna preko drugih. Prašuma, ako joj se prohtije, progutat će i put i ljude i kuće za tren. Zato joj ne treba pružiti priliku i mora je se neprestano držati pod kontrolom: kosom i mačetom. Treba je zauzdati, tamaniti, podšišati i zabraniti joj da se širi. Takva je kud god se okrenuli, a tamo u daljini, ako napregnete pogled, ona postaje tamna i gusta do te mjere da skriva sunčevu svjetlost. Zrake dotiču samo vrhove krošnji, zato se sve biljke ovdje penju ne bi li ih one makar na tren pomilovale. Prašuma oduvijek predstavlja duboku mističnu nepoznanicu, mjesto za skrivanje odmetnika I bandi, odbjeglih vojski, zvijeri i grobova koji su se nanizali u posljednjih sto godina pljačke i paleža.
Parkirali smo ispred franjevačkog samostana. Riječ je o prizemnici od pečene cigle, s nekoliko vrlo bazično opremljenih prostorija: spavaćim sobama, blagovaonicom, kapelicom, ručnom praonicom rublja. Ispred su posađena stabla banane i papaje, grm ananasa. Vinovu lozu su pokušali zasaditi tri puta, ali nije se uhvatila. Ekvator na visini od tisuću i sedamsto metara jednostavno nije pružao za to povoljnu klimu. Župa Ngengere pored grada Butemba u pokrajini Sjeverni Kivu, dom je Iliji Barišiću i njegovoj franjevačkoj subraći, kongoanskim fratrima kojima veteran s pedeset i jednom godinom misionarskog iskustva predstavlja najboljeg učitelja.
- Kod nas ti je ovdje svaki dan isto – govori ispred samostana s pogledom na obližnji vrt - rano buđenje, ručak i večera u isto vrijeme, molitva i rad. Moraš imati raspored da uspiješ napraviti sve što si zacrtao. Kada bismo priprosto na papir stavili sve što je Ilija za boravka u Kongu izgradio, tada bi to izgledalo ovako: osamnaest razreda u Bukavuu, dvanaest razreda u Kimbuluu, osamnaest u Butembu i u izgradnji još dvanaest. Po tom se može zaključiti da je glavna misija kojom se bavi upravo obrazovanje mladih ili njegovim riječima:
- Nema misije bez mladih, nema evangelizacije bez mladih. Stariji imaju svoje običaje, imaju svoja vjerovanja jer mnogi, iako su kršteni imaju svoja vjerovanja, kažu da je krv jača od vode. Za mlade treba graditi škole, profesore spremiti da budu kompetentni.
Bilo je rano jutro i dan se tek počeo nazirati. Prašuma je bila tiha, a narod je u selu ispod brežuljka spavao. U kapelici je gorjela svijeća. Bilo je nesumnjivo da je misionar započeo novi radni dan. Tek stotinjak metara ispred samostana isprepleteno je lišće, a nešto bliže su prve kuće iz kojih se počeo dizati dim. U daljini je prašuma. Ona je bila majka i prokletnica, utočište i zatvor u kojem je Kongo stasao. Kralju Leopoldu bila je velik zalogaj. Prostranstvo se nije moglo tek tako zauzdati. Povrh svega zbog činjenice što na tom području žive narodi koji nikada ranije nisu bili u široj plemenskoj zajednici ili bilo kakvoj carevini i savezu. Kralju, međutim, međuplemenski odnosi nisu bili bitni. Isplativost je sve na što se fokusirao, a tako će ostati do samoga kraja. Ono za što se zanimao bile su brojke: ulaz, izlaz i razlika. Čitajući Leopoldove bilješke, povjesničari ih uspoređuju s bilješkama glavnog direktora velike multinacionalne kompanije. Osim brojki, on je s Kongom imao malo dodira pošto nikad nogom nije kročio u svoju koloniju. Za početak je na teren poslao više tisuća vojnika, pregršt stranih plaćenika, čime praktički započinje vrijeme plaćeničkih vojski u toj zemlji. Zadržat će se sve do danas. Milijuni mrtvih, milijuni osakaćenih, milijuni razdvojenih obitelji. To je nasljeđe najbrutalnije kolonizacije na kontinentu. Čak sto godina zapadni svijet nije imao snage uperiti prstom u jednog europskog kralja i nazvati ga koljačem.
Kada pogledamo razdoblje u kojem je Ilija stigao u Kongo, shvatit ćemo da je to bilo tek desetak godina nakon odlaska Belgijaca. Kaže da je kolonijalna infrastruktura u to vrijeme još dobrano služila, dok se napokon i ona nije raspala.
- Kad je bila kolonija onda su imali jednoga gazdu kojega su slušali, a to je bila Belgija. Kad je prestala kolonija onda su dobili više gazda koje su morali slušati. I Amerika i Rusija i Kina, jer su te zemlje otkrile veliko bogatstvo koje je u zemlji i koje Kongo kao Kongo nije mogao koristiti i do danas ne može koristiti. Tu je početak, a gdje je svršetak to nitko ne zna. I onda te vojne formacije, to je sve u istome kontekstu, političkom i socijalnom. Svaki trgovac ima svoju, recimo, miliciju, vojsku koja čuva ono područje gdje on koristi zlato ili koltan. Svaki general vojske ima svoju grupu vojnika. To se iscjepkalo. Nema praktički nacionalne vojske jer u tu su vojsku integrirani svi koji su se borili jedni protiv drugih i ta vojska nema šanse da bi uspjela. Kad će se sve to svršit, ja mislim da kad nestane bogatstva u zemlji, a to neće za još pedeset ili sto godina.
Ilija je rođen u mjestu Grmići kod Prozora u Hercegovini 1942., u velikoj seljačkoj obitelji kakve su nekad u Jugoslaviji bile gotovo sve. Desetak braće i sestara, desetak gladnih usta i cipele koje se nasljeđuju od najstarijeg prema najmlađem. Paralele s današnjim istokom Konga su više nego slične. Ovdje iz jedne malene kuće od blata izleti toliko djece da se čovjek mora zapitati gdje i na čemu svi noću spavaju. U franjevački je red stupio kao šesnaestogodišnjak, a studirao je u Firenci gdje je poslije deset godina školovanja zaređen. Nije mu trebalo dugo da ode u Afriku, bio je to njegov poziv koji je dodatno produbio preko kolega, koji su s njim studirali u Italiji, a porijeklom su iz Konga. Kako je prvo trebalo odraditi dvije godine u provinciji, to je i napravio jer nije mogao mimo pravila, ali poslije je, ako je htio širiti kršćanstvo u Kongu, morao naučiti jezik nekadašnjeg kolonizatora, a to je bio francuski. Krenuo je stoga u Francusku gdje je pohađao večernji tečaj jezika, a preko dana bi radio u garaži Renaulta. Stečeno znanje, rekao je, dobro će mu doći iako uopće na njega nije računao. U Kongu, naime, postoji zlatno pravilo popravka svega svojim rukama. Ovdje je svatko sam svoj majstor, a to se prvenstveno odnosi na motorna vozila.
- To znanje ti u Kongu vrijedi više od filozofije. Ako ti se pokvari auto, a ti ne znaš popraviti, najčešće čekaš i dva dana da netko dođe po tebe. Ceste su loše, nema službi, znaš, nije to Europa. Tajanstveni smiješak koji mu usnicu odvuče u jednu stranu, onako obraslom sijedom dugom bradom, daje mu proročki izgled, a dnevna pokretljivost bez imalo predaha ocrtava revnost kojom prianja poslu. Njegov govor je smiren, a slogovi dugački kao što to obično kod svećenika biva. Uvjerenje da će upravo kršćanstvo donijeti slobodu duha i napredak zajednici jače je od bilo čega. Božja riječ je temelj osnivanja zdrave zajednice", kaže, ali u Kongu ne ide lako, ne ide glatko niti je to jedino što se treba napraviti. Potrebno je graditi, zidati, obrazovati i ljudima dati ono što im država nikad nije omogućila: prozor u svijet. On ima čvrsto uvjerenje da će upravo Božja riječ uspostaviti red među ljudima.
- Kad sam 1972. stigao u Bukavu još uvijek je bio živ prvi čovjek koji je pokršten. Bilo je to zanimljivo vrijeme, osjetila se postkolonijalna atmosfera iako su Belgijci već otišli, a Kongo je postao nezavisan. Imali smo oko dvadeset i pet tisuća pokrštavanja godišnje... što se odraslih tiče. Kad tome dodaš i djecu, dobiješ cjelodnevni i svakodnevni posao bez prestanka. Misionari su uz arapske trgovce bili prvi koji su prodrli u srce kontinenta i prvi koji su počeli govoriti o strahotama kolonijalnih vlasti u Kongu. Štoviše, kršćanski su misionari prethodili svim kolonijalnim vlastima i postali su prepoznatljivi likovi u ruralnim zajednicama afričke unutrašnjosti. Njihova osnovna misija, bez obzira na denominaciju, bilo je obrazovanje; bazična znanja u čitanju, pisanju, aritmetici i, dakako, religiji uz koju je ljude trebalo odgojiti i pokrstiti. Njihove škole nisu bile impresivna zdanja niti su se za njih izdvajala značajna sredstva. Često se nastava održavala ispod velikog drveta okruženog ogradom od šiblja, a štapom se po zemlji crtalo i pisalo.
Kasnije su one prerasle u jednostavne zgrade od blata prekrivene bananinim lišćem, kakve još i danas viđamo u zaselcima Sjevernog Kiva. Glavna značajka kršćanskih misija je što su Afrikance približili zapadnjačkom svijetu koji je na njih izvršio nagli utjecaj. Samim su obrazovanjem postajali vesternizirani. Učilo ih se kolonijalni jezik i povijest kolonijalnog gospodara, a s tim ih se i međusobno povezivalo u grupe koje promišljaju svoj status. Otpor kolonijalizmu u najranijim vremenima dolazio je od najmanje vesterniziranih grupa, koje su jednostavno htjele istjerati Europljane i vratiti se u prethodno stanje plemenskog ustroja. Afrikanac obrazovan u misionarskim školama ciljao je na preuzimanje institucija koje je u Africi stvorio bijeli čovjek. Bilo je to nastajanje novog bunta, nove ideje, novog otpora. Rađala se nova zora. I novi afrički čovjek kojeg je odgojila Europa. U trenutku posljednjeg razgovora s Ilijom, u proljeće 2023., Sjevernim Kivuom se ponovo počeo širiti rat. Više od milijun ljudi je raseljeno i na tisuće pobijeno. Dvije skupine u tome prednjače: islamisti pod nazivom ADF, i M23, organizirana vojska pod pokroviteljstvom susjedne Ruande. Taman kad se pokaže tračak nade, u Kongu se nanovo zapale ratne baklje.
O narodu Nande koji živi o ovoj regiji, koji ima svoj jezik, svoju kulturu, svoje sjećanje i svoje vojne formacije za zaštitu, ne zna se na globalnoj razini ništa, ali misionar koji je ovdje poslan ima jedan sasvim drugačiji sustav shvaćanja koji mu daje snagu da obavlja posao.
- Ja sam pronašao u njima ljude koji žele upoznati Boga i ljude koji žele živjeti život. Puninu života. I to onoga prirodnog, doista prirodnog. Ovdje još uvijek nema života kojeg uvjetuje tehnika ili uvjetno rečeno civilizacija. Ovdje su ljudi vezani uz svoje polje, uz prirodu. Ja kao franjevac sam se vrlo lijepo našao među tim narodom koji je jednostavan, koji je direktan, iskren i otvoren. Prihvatili su nas širokih ruku. U Bukavuu gdje sam prvo došao bilo je još originalnije jer dogodilo se to početkom sedamdesetih. Tamo su ljudi funkcionirali na način da muškarci idu na ispašu i brinu o životinjama, a žene rade u polju. Kolonisti su ih s druge strane počeli tjerati da rade za plugom na plantažama kinkine. Oni u tome nisu vidjeli smisao. Zašto raditi za nekoga na plantaži nečega što ne mogu pojesti? Čim su kolonizatori otišli sve se vratilo na staro. To se dogodilo desetak godina prije mojeg dolaska. Ljudi su nam u župi rekli da su po odlasku Belgijaca nešto zakopali kod nasada banana. Ispitivali smo ih, ali nam nisu znali reći o čemu se radi pa smo na kraju počeli kopati. Bila su tamo zakopana dva pluga. Jednostavno nisu ih našli potrebnima za rad — prisjetio se Ilija crtice iz svog afričkog života.
U podne smo krenuli zajedno preko čistine ispred samostana na kojoj raste kava.
- Sve je domaće, moramo biti samoodrživi — kaže Ilija kroz smiješak i doda — biljke ovdje rastu brzo i intenzivno. Kiša obično padne popodne, a razlike kišne i sušne sezone gotovo nema. To je zbog nadmorske visine, objasnio je. Kako smo prošli pored šume i blage uzvisine pozdravili smo žene koje u plahtama na leđima nose šljunak iz potoka. Pozdravili smo ih i one su zadovoljno odzdravile. Autoritet svećenika ovdje je velik. Čim je Ilija pored njih zastao i rekao nešto na njihovom jeziku, one su spremno ušle u razgovor i krenule objašnjavati. Mora da je bila riječ o poslu. Zaustavismo se pored ogromne čistine omeđene ogradom. Između šumskih ogranaka čistina je djelovala u potpunosti umjetno, raskrčeno, kao nalijepljena u photoshopu. Promatrali smo pašnjake i odbljesak sunca na vlatima trave.
- Problem ovog mjesta je da je ukliješteno, omeđeno velikim farmama. Trgovci su pokupovali brežuljke i na velikoj površini drže možda par stotina krava, a radi se o više stotina hektara zemlje. To koristi samo vlasnicima zemlje, ali ljudi od toga nemaju ništa i što je najgore, nemaju mjesta za obrađivati svoja polja. Zemlju su lokalni šefovi prodali trgovcima koji su u velikim gradovima, Kinšasi ili drugdje. I sada obični ljudi nemaju gdje obrađivati zemlju. Imaju malo zemlje ili rade na plantaži kinkine ili je sami sade pa otuda dolazi nešto novca. Šuma se uništava.
Gledali smo farme i gazili visoku mokru travu koja je osvježavala naše noge dok je Sunce pržilo s visina i zadavalo nam glavobolju. U Kongu se najgora vrsta kapitalizma sudarila s feudalnim sustavom, a Kongo, koji je poslije Alžira i Sudana najveća afrička zemlja, pretvorio se u igralište velikih mešetara rudnim bogatstvima od kojih narod ima jako malo ili gotovo ništa. Ljudi se snalaze na malenim parcelama pored svojih kuća i tamo uzgajaju što im služi za jelo, a ni taj komadić zemlje na kojem žive nije jeftin. Cijene se otprilike kreću oko dvije i pol tisuće dolara za dvadeset i pet kvadratnih metara.
- Vidiš, ovdje vade kamen za izgradnju temelja za školu - pokazao je na hrpu podjednakih komada kamenja pobacanih pored makadamskog puta.
Misionar razmišlja o izgradnji, obrazovanju i o vjeri. Svoj zadatak obavlja iz dubokog uvjerenja kojeg je nemoguće poljuljati. Ne vrijedi ni pokušavati. Posljedice takvih akcija su teško predvidive pa ih niti on ne poznaje, ali svejedno ustraje. Pored nas su prošle žene s teškim kamenjem na glavama, omotanim maramama kako im ne bi nanio ozljede. Koračale su elegantno, u potpunosti uspravne i bacale ga na hrpu. Potom su se opet vraćale malenim puteljkom u šumu. I sve ispočetka. U kamenolomu su muškarci ručno odvaljivali stijene i udarali ih velikim batovima ne bi li ih razlomili na manje komade.
- Mislim da žena radi mnogo više, ali žena ujedno i živi duže - prokomentirao je Ilija. - Muškarci su neuredni: piju, puše i idu iz mjesta u mjesto pa tako putujući dobiju malariju ili kakvu drugu bolest koja se prenosi spolnim putem. U mojoj je bivšoj župi bilo vrlo malo udovaca, ali zato je sve bilo puno udovica.
Kamenje će upotrijebiti za temelje škola. Možemo reći da je gradnja glavna i velika zadaća vjerskih zajednica jer država je ta koja ne postoji, koja je ljude ostavila i ukinula im svaku moguću sigurnost.
- Crkva radi ono što država ne želi: gradi škole i bolnice. Ne znam je li to loše ili dobro. Jednostavno je tako – kaže fra Ilija.
POVEZANI ČLANCI:
Škole se uglavnom grade donacijama iz Europe, a školovanje je glavni projekt u zabačenim krajevima. Djeca u školi često nemaju knjige, a piše se po malenim pločama kao što su činili naši djedovi i bake. Škole se isprva grade od najjednostavnijih materijala jer se svake godine upisuje sve više djece, a novca za izgradnju nema.
- Ovdje, gdje smo izgradili osamnaest razreda pomogle su nam najviše donacije ljudi iz Hrvatske. Pri gradnji bi gledali upotrebljavati domaći razred i domaće ljudi. Za izgraditi jedan razred treba otprilike osam tisuća dolara. Cijena rada domaćeg radnika je otprilike dva do tri dolara dnevno, ali materijali su skupi.
Prosječna se obiteljska kuća u Sjevernom Kivuu izgradi za jedan dan. Kako je temperatura ugodna, nema potrebe za toplinskom izolacijom, a materijali za gradnju nalaze se u okolini: drvna građa je dostupna, listovi banane su nadohvat ruke, a blata ima koliko vam srce želi. Bračni par koji će u kući živjeti, uz izostanak rane bolesti i kakav takav život bez ratova, odgojit će desetero djece. Samo neka od te djece, dvoje ili troje, ići će u školu. U tih dvadeset kvadrata oni će se natisnuti i spavati na spužvama, plahtama i dekama kako tko stigne. Ognjište može biti ispred kuće, ali i unutra, dok dim izlazi van kroz otvore na zidu.
- Koliko god ima planova i nastojanja da se zaustavi demografsko širenje, narod je ovdje plodan i plodonosan. S tim treba računati. Ovdje su obitelji brojne, ima jako puno djece. Uglavnom prvi muški ide u školu, a drugi ako mogu. Obitelji su ovdje prirodne, nitko nema računice od čega će živjeti hoće li ići u školu, nitko na to ne misli... taj način razmišljanja je više europski. Ovdje je obitelj i svako dijete ima svoju providnost i svakom će se djetetu dat. Ako ne bude išao u školu, ima motiku pa može obrađivati polje – nasmije se fratar dok govori o realnosti života u Kongu.
Bore koje su ucrtane na lice Konga vidljive su na svakom koraku jer ono što je uslijedilo sredinom devedesetih pretvorit će se u jedan od najkrvavijih sukoba na našem planetu. Posljedice su još uvijek tu. Uz cestu, u kućama, na poljima, u šumama i u mislima. Jedan od tih primjera je i grad Butembo. Sad broji oko milijun stanovnika, ali i dalje izgleda neugledno: s kvrgavim cestama, oljuštenim fasadama, morem ljudi koji se vuku i zajedno s tim prahom svakodnevno stapaju. Kanalizacije nema već se otpadne vode slijevaju u otvorene grabe i teku u svim smjerovima, a upitno je kamo se uopće slijevaju. Kao da niste na ovom planetu već u nekoj od epizoda Zvjezdanih staza. Spoj moderne tehnologije koja se zrcali u mobitelima u rukama stanovnika, bezbroj motora koji bruje po okolnim brdima, divovskih terenaca što krstare s bitnim teretom ili bitnim ljudima, a opet s infrastrukturom koje nema, s uradi sam sklopljenim biciklima, transportnim sredstvima po prvi put viđenima. Poput recimo chukudua, svojevrsnog skutera napravljenog u potpunosti od drveta, a služi za transport robe. Na biciklima ljudi prevoze teret za kojeg ne bismo mogli ni pretpostaviti da će stati na dva kotača. Tako jedan prevozi desetak kutija međusobno povezanih špagom koje u potpunosti sakrivaju bicikl. Drugi je objesio grozdove banana na svako raspoloživo mjesto i sve zajedno odgurivao, često i pedesetak kilometara od svojeg sela. Kad u svojem selu ubere banane mora ih čvrsto privezati za bicikl jer ceste su iznimno loše, pune rupa i nezgodnih zavoja. Bez obzira na sve, on bicikl uglavnom gura jer ne postoji mjesto gdje bi mogao sjesti, svugdje su banane. Eventualno može stati na pedalu ako se spušta nizbrdicom, ali to je kritično i nepraktično. Ne bi si mogao dozvoliti gubitak dragocjenog tereta. Dnevno prođe trideset, pedeset ili sto kilometara, cijeli jedan dan je na nogama dok mu kapi znoja orošavaju čelo i lice. Ako je sreće, prodat će banane i zaraditi pet ili šest dolara. Više no što je uobičajeno za dnevnicu. A sutradan? Možda će prevesti pet vreća domaće izrađenog ugljena. O kojem god se teretu radilo, na cesti mu neće biti lako jer na njoj postoji i naplata cestarine. Koliko god čudno izgledalo da na trošnom putu postoji naplata to je i te kako točno. Izbrisat ćemo iz mašte naplatne kućice, rampu, elektronsku karticu i kovanice koje treba ubaciti. Radi se o najjednostavnijem sustavu: balvanu na rašljama koji se ručno diže. Odnekud se treba namiriti i održavanje.
- Da snimam filmove sigurno bih snimio jedan o prijevoznim sredstvima u Kongu. Ovdje kreativnosti nema kraja, svaki dan vidiš nešto novo i svaki se metalni, drveni i plastični dio iskoristi - objašnjava Ilija pri prolasku kroz grad u koji, kako kaže, pokušava zalaziti sve rjeđe. Primjećujem da Ilija sve manje voli razgovarati o ratu. Kaže da mu je takvih tema dosta jer svaki put se ponavlja isto. On daje svoju energiju za ono što može, a s onim što ne može promijeniti, bolje da i ne razbija glavu. Sjeli smo na piće u jednom sasvim običnom lokalu u centru Butemba. Pod je bio daščan, stolice domaće izrade i vrlo kvrgave, a pivo toplo.
- Danas vi novcem ovdje možete kupiti grupu vojnika i oružje. Novac je donio veliku korupciju i narod gdje god ima mogućnost zaraditi novac, svak će to nastojati iskoristiti. Oni potplate domaće ljude. Vi nikad ne vidite strance ovdje, samo domaće ljude koji su potplaćeni i koji rade za strane zemlje. Novac je dobar sluga, a loš gospodar – započeo je, a ja sam samo čekao na koji način da ga pitam o genocidu u Ruandi.
Ranije mi je rečeno da Ilija ne voli o tome pričati, da je i to jedan od razloga zašto se ne želi niti riječju petljati u rat, ali nisam se mogao suzdržati.
- Naša župa nalazila se na samoj granici s Ruandom. Dijelila nas je tek jedna rijeka. Na sam dan početka genocida ja sam bio u Kigaliju. Te noći vraćali smo se natrag u Kongo. Kad je počeo genocid mogli smo vidjeti kuće kako gore i masu ljudi koji su pokušali pobjeći. Neki su se utopili u rijeci, a ostali su stigli kao izbjeglice. Oni su bili Tutsiji. Ceste su bile pune leševa. Kilometri i kilometri cesta zatrpanih ljudskim tijelima, ostavljenima da trunu. To ne možeš vjerovati. Morali smo izlaziti iz auta i micati trupla kako bismom mogli proći. Poslije tri mjeseca došli su drugi, oni su bili Hutui. Za Kongoance svi su bili Ruandezi. Francuska vojska im je otvorila koridor i to su bile kolone i kolone, nepregledno more ljudi. Nikad prije niti poslije u životu nisam vidio takvo što. Među njima je bilo svakakvih; civila i naoružanih, djece, žena, staraca, cijeli jedan narod. Kampovi su se pretvarali u gradove, događali su se sukobi s lokalnim stanovništvom, a bijesni vojnici su radili masakre. Iz zabave su čovjeku odrezali glavu i njom igrali nogomet. Strašno, nešto neopisivo — govori kao da još ni danas ne može povjerovati.
Njegova priča o masakrima učini da se čovjeku okrene želudac. Tek uz priču nekog tko je osjetio rat na vlastitoj koži možemo shvatiti da ljudski život ovdje ne vrijedi ni pet dolara. Ubiti čovjeka je šala, najobičnija sitna radnja. Ne postoji grižnja savjesti.
- Ljudi su se posakrivali u šumama, a tamo je borba vrlo teška. Jedini način bio je uočiti vatru ili dim, a kad bi se takav prizor pojavio vojska je te položaje granatirala. Nikako nisu mogli znati jesu li tamo civili ili vojnici. Masa ljudi je pila vodu iz jezera pa se pojavila i kolera, uz razne druge bolesti. Umirali su kao muhe, a tijela su zatrpavali bagerima jer nije bilo vremena — prisjećao se Ilija ne znajući kojim riječima bi opisao taj užas.
Na trenutak je zastao i rekao da ćemo nastaviti za pet minuta. Pomislih da čovjek mora odahnuti i bez obzira što je djelovao stameno dok je govorio, slike iz nedavne prošlosti bile su prejake. Gotovo smetnuh s uma da su se u tom trenutku za njega događala dva rata: jedan u domovini, koji je nedavno završio i drugi u Africi u kojoj je živio.
- Kad su Tutsiji ušli ganjajući Hutue i smjenjujući vlast u Kongu, situacija je bila takva da su pobili puno civila, a na kraju se njih veliki broj, sigurno pola milijuna vratio u Ruandu. Znači da su se dvije godine vucarali po Kongu pod opsadom genocidaša, na kraju bili bombardirani od suprotne strane i vratili se u zemlju pitaj Boga na što i gdje. Mozak cijele operacije, današnji ruandski predsjednik Kagame sa svojom je vojskom marširao skroz do Kinšase. Tamo je u maju 1997. Kabila prisegao za predsjednika, a Mobutu je četiri mjeseca kasnije umro u Maroku od raka. Istovremeno je nekako započela i eksploatacija rudnih bogatstava jer vojska je s napredovanjem prema Kinšasi osvajala rudnike, a njih je davala u koncesiju velikim svjetskim kompanijama za rudarenje bakra, koltana, zlata, dijamanata... Te su koncesije bile povoljne i osigurale su prijeko potreban novac za nastavak rata. Prava prilika za ljude s kapitalom i dobrim vezama. U sve su se uključili i sitni trgovci, a manje pobunjeničke skupine prometnute u bande osnivale su ilegalne rudnike.
Ubrzo je započeo i Drugi Kongoanski rat.
- Godine 2000., za trajanja Drugog rata ili kako ga nazivaju Sveafričkog rata, grupa Tutsija ušla je u naš samostan. Njihov je cilj bio ubiti bolničara i svećenika, odnosno dvoje stranaca, a to smo bili jedan Talijan i ja. Kasnije sam saznao da se radilo o strateškoj akciji jer mi se nismo htjeli maknuti s tog mjesta, a njima je trebala pozicija i protjerivanje stanovništva. Tutsiji su stvarno bili dobro opremljeni i dobro naoružani. Kako su upali u samostan, tako su krenuli za nama. Talijan se sakrio pod krov i nisu ga našli. Hvala Bogu, preživio je. Mene su našli u jednoj maloj prostoriji i okružili me. Uboli su me desetak puta nožem u prsa, izboli po leđima i svugdje gdje su stigli. Pao sam na pod i tad su me udarali nogama i štapovima. Sljedećeg jutra sam se probudio sav u krvi, cijela jedna strana tijela bila mi je crna od udaraca. Nekim čudom sam preživio, ne znam kako. Talijan me našao i odnio me u bolnicu gdje su me operirali, previjali i gdje sam ležao dva mjeseca. Vojnici su sve opljačkali, ali nekako im je ispao moj mali fotoaparat. Govorili su mi ljudi da su počeli širiti strah u župi govoreći im da mogu pokopati svog muzungua, da sam mrtav i da ovdje više nemaju što raditi. Kad bih u kasnijem razdoblju često prelazio preko granice u Ruandu, vojnici bi se cinično osmjehivali i uvijek bi pozdravili. Ne znam jesu li to oni isti koji su me pokušali ubiti, ali zasigurno su znali priču.
- I nije vam došlo da poslije svega ostavite Afriku i vratite se kući? — pitao sam.
- Nije Afrika ništa kriva. To neki đavo uđe u ljude i oni pobjesne.
Zanimljivo je kad popovi odlaze tisuće kilometara kako bi pokrštavali domoroce. Možda pretpostavljaju da su domoroci gladni vjere. Vjerojatno zato su na Papua Novoj Gvineji domoroci ispekli nekoliko prvih misionara.