Koronakorota – stojeći ispred crkve svetog Stjepana u Kompolju, selu u Gackoj dolini, izgovara don Anđelko Kaćunko, gladeći se po bradi. Nije se brijao, objašnjava, otkako je bilo zabranjeno održavanje misa pa mu brada ostade do blagdana svetog Josipa Radnika, kad joj je “presudio žilet” jer se na Praznik rada uređivao za misu sutradan.
– E, sad, to što je nešto bilo zabranjeno, ne znači da nije moglo biti – ne krije don Kaćunko. – Mi smo mise održavali do Velikog četvrtka, raspoređeni i vani i na koru, a onda smo stali jer se dogodio “slučaj Split” pa smo znali da će biti pojačane kontrole. Gradovi su jedno, a selo – mala i zdrava sredina – nešto sasvim drugo. Na misu dolaze ljudi s kojima se ja družim, koji se međusobno druže, kao obitelj smo. Zajedno smo komentirali neslužbene stručnjake, čitali, pratili i čudili se koronamaniji. Sa žalošću smo dočekali i odluke biskupa jer gradske župe s mnogo vjernika nisu isto što i male seoske sredine, a takvih je 80 posto, na čiju su štetu odluke donesene. Naši biskupi nemaju pravu sliku života našeg naroda i crkve jer su u gradovima, izvan zajednica, u uredu sa suradnicima – govori svećenik pokazujući nam kako su vrata crkve svetog Stjepana uvijek otvorena jer su na njoj vrata napravljena od bivše oltarne pregrade kroz koju se lijepo vidi unutrašnjost. No u crkvu se ipak ne može jer je na tim vratima lokot.
Župa u kojoj je don Kaćunko uz Kompolje obuhvaća i Brlog, Vratnik te Crni Kal pa svećenika pitamo jesu li ga župljani nazivali kad se pošast virusa prelila i unutar naših granica, doprijevši naposljetku i do Ličko-senjske županije, koja je “pala” među zadnjima. Je li ljude bilo jako strah?
“Ne mogu zamislit jelo bez mesa”
Odgovara da je tu razuman svijet i da su se čudili čemu tolika panika. Vijesti su, nastavlja, pratili svi. Ona vremena kad je u Lici bilo sela bez struje prošla su pa sad svatko i prati i zna što se događa:
– Ma kakva korona, ovdi su čist zrak i zdrava hrana, neće ona tu – sjedeći u stolcu pred kućom, s jednom štakom ispod ruke i noge prebačene preko druge štake, odlučno će Katica Vukelić.
Lanjskog je studenog ta žena iz velebitskog sela Vratnika napunila stotinu godina. Uz pomoć štaka pomalo hoda, razgovijetno govori, al’ izdao ju je sluh. Duboku je starost, kaže, dočekala zahvaljujući prehrani.
– Ne mogu zamislit jelo bez mesa – kaže.
– Mama je imala nas četvero djece – domeće Katičin najstariji sin Petar, koji se u rodno selo vratio nakon umirovljenja u Rijeci. Pero je u kući do majčine, a mama živi s njegovim bratom Markom i snahom Milkom:
“Poput bure s tvojih krši
Uzbuni se slava stara,
Lažna himba kad se vrši,
Da ti bistre oči vara”,
recitira Marko stihove Silvija Strahimira Kranjčevića.
Kaže da tijekom života nema gdje ga nije bilo pa mu korona, uvjeren je, ne može ništa.
– Bome mene je više stra’ mede nego korone – govori pak Božo Nekić, susjed Vukelićevih, kojeg je lanjskog kolovoza nedaleko od kuće napao medvjed, odgrizao mu prst na ruci i teško mu ozlijedio list lijeve noge, za koji ga je vukao dok ga je pokušavao skinuti sa stabla na koje se u bijegu bio penjao.
I osam mjeseci nakon napada, u kojem je živu glavu izvukao zahvaljujući svojim psima, labradorima Neri i Tediju koje je bio izveo u šetnju, ožiljci su veliki, a njegova priča jednako strašna.
– To je bilo tu poviše kuće. Kažu da je i sad tu medvjedica s dva mlada. Neki su dan pred jednog Kineza banula dva medvjedića pa se on malo pomalo vratio do auta i uspio pobjeći – domeće Božina supruga Milka.
Kinezi u ovom zaselku, u kojem je desetak starosjedilaca, sada su većina. Ima ih 25, ali s domaćima se ne druže. Oni su ovdje poslom, grade vjetroturbine od Vratnika do Brinja pa će po dovršetku gradnje ovaj vjetropark električnom energijom opskrbljivati područja grada Senja i općine Brinje. Najveća je to kineska investicija u povijesti Hrvatske, vrijedna oko 160 milijuna eura. – Jedno ih vrijeme nije bilo, nema petnaest dana da su se vratili. Prije smo se pozdravljali, sad bome više ne. Kad naiđeš, odmiču se, nose maske. Čekaj malo, pa nismo mi zarazili vas, nego vi nas. E, ja ih više pozdravljat neću kad se tako ponašaju – odrješito će Milka Nekić, Ličanka rodom iz Kosinja.
– Kažu da će Kineze sad smjestiti i u školu u Krivom Putu jer tamo više nema đaka – govori Petar Vukelić pokušavajući nadglasati lavež svoga psa.
Spuštajući se s Velebita, odlučujemo da ćemo produžiti do izvora Gacke, u selo Sinac. Prolazimo skretanje za Tonkovića vrilo i stižemo do Majerova vrila, gdje su se u vodi zrcalile mlinice.
– Nije loše, dobro je. Nije baš k’o prije, nema šetača, al’ je skoro pa isto. Uvijek netko dođe po brašno, nešto se radi – kaže Jurica Kolaković, suvlasnik Majerova mlina u kojem se melje pšenično, kukuruzno i raženo brašno.
Eh, da barem upola svijeta od onog što ga susretne Jurica vidi 90-godišnja Anka Cindrić iz Rizvanuše, njezinoj sreći ne bi bilo kraja:
– Ubi ova samoća. Da mi nije Crvenog križa, ne znam što bih – kaže odižući se od stola uz pomoć hodalice.
Baka Anka ima kćer koja sa svojom obitelji živi u Rimu:
– Vele da su dobro. Slušam ti ja o toj koroni, al’ ne kopčam puno – govori, pitajući Vladu Brkljačića, ravnatelja gospićkog Crvenog križa s kojim smo joj bili došli u posjet, može li joj netko ovih dana doći pokositi oko kuće.
Zaposlenici i volonteri Crvenoga križa među rijetkima su koji starčadi na području županije dođe u posjet, donesu hranu, lijekove, drva, pokose... potvrđuju Mirna Dasović i Aleb Jurić iz gospićkog Crvenog križa, odlazeći na teren.
Upravo su volonteri ovog društva prije dvije godine bili izabrani za najbolji volonterski tim u Hrvatskoj.
Iscijepali 200 metara drva
– Pokrivamo 1950 četvornih kilometara, površina je to k’o osam županija. Lani smo iscijepali više od 200 metara drva - kaže Vlado Brkljačić.
Sjekiru su izvukli i na dvorištu Marije Šikić iz Debelog Brda, koja kaže da ne zna što bi bez pomoći Crvenog križa:
– Di su mi susjedi? I ono malo što ih ima, pokraj kuće proleti ka muve. Sve će ti se ovo zatvorit, vidiš da se iz jedne kuće dimi, a iz deset ne. Eno ti od Kaniške do mosta 32 kuće zatvorene, a sve u dva i pol kilometra. A pogledaj oko sebe. Ovdje je život baš lijep – govori baka Marija vodeći nas prema vrtu koji obrađuje. To joj je, kaže, izlazak.
– Korone ti se ja ne bojim. Meni su moje godine korona. Sama živim od 1985. godine. Imam dvi sestre, jedna je u Pazariškoj ulici, druga u Sisku, sve staro. A šta se more – kaže.
Vlado Brkljačić spominje nam da kod Pazarišta Crveni križ obilazi 92-godišnjeg djeda Milkovića, koji svakog tjedna peče kolač od jabuka pa se sad već počeo malo pribojavati, ali ne korone, nego da će dobiti šećer.
Govori nam on i kako je bila dobra odluka Stožera civilne zaštite da se Udbinu, nakon što je bilo evidentirano nekoliko oboljelih, stavi u karantenu, bez obzira na to što ondje nema puno stanovnika i što naseljenost nije gusta.
– Tako je na vrijeme spriječeno da se bolest dalje širi, a ljudima nije ništa nedostajalo, opskrba je funkcionirala kao i inače – kaže.
Vozeći se prostranstvima Like, zaustavljamo se uz cestu u Zalužnici kod Otočca, nasuprot električnim pastirom ograđenog stada ovaca:
– Pomažem djedu Marku Jurkoviću – izgovara nam Ivano Jurković, učenik trećeg razreda.
Govori taj dječarac da mu već nedostaje škola i da mu nastava na daljinu baš i ne ide.
Ova obitelj uz tristotinjak ovaca ima i krave, bavi se tovom junadi, u staji ima konja...
– Toliko je posla da mi o koroni ne stignemo ni misliti – u prolazu će Ivanova baka, kojoj je sad jedina briga hoće li imati kome prodati janjce.
