“Referendum o blasfemiji još je jedan važan korak za bolju međunarodnu reputaciju naše zemlje. Dat ćemo snažan znak svijetu da zakoni protiv bogohuljenja ne oslikavaju irske vrijednosti. Smatramo da takvi zakoni ne bi trebali postojati”, kazao je irski ministar pravosuđa Charlie Flanagan najavljujući održavanje referenduma kojim bi se ukinuo članak 40. Ustava uveden 1937. koji određuje da se zakonom treba kazniti blasfemija.
Poslije referenduma o ukidanju zakona o zabrani pobačaja u svibnju ove godine, referendumom o ukidanju ustavnog članka koji zabranjuje bogohuljenje, koji će se održati 26. listopada, Irska će se, prođe li inicijativa, još više približiti europskim državama koje su ukinule slične zakone. Za razliku od ostalih zemalja koje su zakonima riješile vrijeđanja tuđe vjere ili navođenje na rasnu mržnju, Irska ima u Ustavu da su “objava ili izjava koje su bogohulne, potiču na pobunu ili su nepristojne djelo kažnjivo zakonom”. Prema zakonu iz 2009. bogohuljenje je kažnjivo sa do 25.000 eura.
Održavanje referenduma o ukidanju kaznenog djela blasfemije bilo je u predizbornom programu vladine koalicije premijera Lea Varadkara, čelnika Ujedinjene irske stranke (Fine Gael) i sada je on sazvan. Naime, bila je pokrenuta istraga protiv engleskog komičara Stephena Frya koji je na irskoj televiziji iznio sumnju u postojanje Boga.
U Italiji kazne do 300 eura
“Zašto bih trebao štovati Boga koji je tako obijestan, zločest i glup? Ima djece koja boluju od raka kostiju, jesmo li toga svjesni? Bog koji je stvorio ovaj svijet, ako ga je stvarno stvorio Bog, potpuno je lud”, kazao je Fry na irskoj televiziji pa ga je neki gledatelj optužio za blasfemiju. Istraga je zatim zatvorena zbog “nedovoljnog broja uvrijeđenih osoba”, objasnila je policija.
Prema podacima UN-a, u 72 države svijeta postoje oštre kazne za bogohulnike, a u islamskim državama kao što su Iran i Pakistan, ali i u Egiptu predviđena je smrtna kazna za neprimjerno spominjanje Alaha. Europski parlament 29. lipnja 2007. donio je preporuku broj 1805 o bogohuljenju, vjerskim uvredama i govoru mržnje na osnovi nečije vjeroispovijesti. Smatra se da blasfemija ne bi trebala biti kazneno djelo. U nekim zemljama blasfemija nije zločin, kao u SAD-u gdje bi takav zakon bio suprotan Ustavu koji jamči slobodu govora. U mnogim zemljama blasfemija se ne smatra kaznenim djelom, već može biti novčano kažnjiva. U Italiji zakon kaže kako onaj koji javno psuje i bogohuli može biti kažnjen globom od 50 do 300 eura. No satiru, kao što su bile karikature Muhameda kakve je objavio danski list Jyllands Posten ili francuski Charlie Hebdo, ne treba kažnjavati. Posebno se posljednjih nekoliko godina blasfemija ukidala kao kazneno djelo. U Engleskoj i Walesu 2008., u Norveškoj 2009., Nizozemskoj 2014., Islandu 2015., Malti 2016, Danskoj 2017., a zanimljiv je slučaj Francuske. Bogohuljenje u Francuskoj nije bilo kažnjivo od 1881., ali u regiji Alsace-Moselle ostao je na snazi stari njemački zakon (regija je bila pod Njemačkom kada je u ostalom dijelu Francuske zakon o kažnjavanju blasfemije ukinut) kojim se kažnjavalo vrijeđanje kršćana i Židova. Od 2016. i u toj je regiji ukinut taj zakon.
U Italiji je do 1999. bio na snazi zakon donesen 1930. kojim se kažnjavalo vrijeđanje katoličke vjere koja je tada postala državnom religijom nakon potpisivanja prvog konkordata između Italije i Vatikana. Neki su smatrali da se to kazneno djelo trebalo ukinuti, a drugi kako je bilo teoretski ukinuto novim konkordatom između Italije i Svete Stolice 1984., kojim katolička više nije bila državna vjera. Drugi su pak smatrali da je zakon na snazi, ali da se nakon 1984. počeo odnositi na sve religije premda one u njemu nisu bile spomenute. Ustavni sud je 1995. izrekao kako zakon obuhvaća sve vjere, a onda je 1999. blasfemija ukinuta kao kazneno djelo i postala je “uvreda” kažnjiva samo novčano. Novčano se kažnjava i druga javna uvreda, primjerice prema pokojnicima.
I u Njemačkoj kažnjavaju
U Njemačkoj 166. članak kaznenog zakona (Strafgesetzbuch) kaže da je blasfemija kojom se ugrožava javni mir kažnjiva. Njemački mediji posvetili su mnogo pažnje kažnjavanju Manfreda van H. s 300 sati društvenokorisnog rada zbog toga što je prodavao toaletni papir na kojem je pisalo Kuran. Prodavao ga je za četiri eura i kazao da je prikupljeni novac trebao poslužiti podizanju spomenika žrtvama islama. Na suđenju je kazao da je Kuran “knjiga recepata za teroriste” te, s obzirom na to da je 15 godina živio na Bliskom istoku, zna što znači Islam. Na ideju je došao nakon što su islamski teroristi ubili nizozemskog redatelja Thea van Gogha 2004. i nakon atentata u Londonu 2005. U veljači 2016. u Njemačkoj je s 500 eura kažnjena osoba koja je zalijepila antikršćansku naljepnicu na svoj automobil.
U nekim islamskim državama za bogohuljenje se predviđa smrtna kazna. Prema nevladinoj organizaciji za ljudska prava u Pakistanu, čak 40 ljudi u pakistanskim zatvorima čeka izvršenje smrtne kazne zbog blasfemije. Prema članku 295. pakistanskog kaznenog zakona, smrću se može kazniti bogohulnika a da mu se to ne mora ni dokazati, dovoljna je riječ tužitelja. Prva optužena žena bila je Asia Bibi 2010. godine. Ministar za vjerske manjine, katolik Shahbaz Bhatti, koji je na tom položaju bio od 2008. do ubojstva 2011., govorio je da se zakon kojim se kažnjava bogohuljenje često, u 85 posto slučajeva, upotrebljava za “rješavanje” osobnih pitanja. Mnoge nevine osobe bivaju optužene za blasfemiju, a ako ih sudovi i oslobode, islamski fanatici ih ubiju. Tako su islamski fanatici ubili i Shahbaza Bhattija jer je bio protiv zakona o blasfemiji.
Sardar Mushtaq Gill, jedan od odvjetnika Asije Bibi, za taj je zakon kazao da je uveden kako bi se zaustavilo širenje kršćanstva. Asia Bibi je kršćanka i u Pakistanu je osuđena na smrt po grotesknom zakonu o blasfemiji samo zato što je ulicom hodala sama, bez pratnje. Smrtna kazna još nije izvršena, ali je Asia Bibi u zatvoru provela već oko 3400 dana. Za njezino oslobađanje zauzeo se i Vatikan, ali kršćanski svijet kao da ne vidi što joj se dogodilo. Koliko će još dana morati provesti u samici samo zato što je kršćanske vjere?
Sloboda vjeroispovijesti kao jedna od ljudskih sloboda mora biti zaštićena. Mora biti zaštićena i sloboda govora. Gdje je granica između slobode vjeroispovijesti i slobode govora i tko je postavlja? Važno je ne vrijeđati osobu, pojedinca, odnosno kako se objašnjava: tvoja sloboda (šaka, da budemo slikoviti) završava tamo gdje počinje moja sloboda (nos, da budemo slikoviti). Bogohuljenje, kako predlažu međunarodne institucije, ne bi trebalo biti kažnjivo.
Zadnjih godina postoji jedan nepisani,ali itekako stvaran zakon,a on glasi; Smije se (stovise,i pozeljno je) pljuvati iskljucivo po katolicanstvu, a pljuvanje po ikojoj drugoj vjeri ili sekti je fasizam!!!