Godina je 2013. Hodam preko Rive do Zapadne obale. Tamo se održavalo svečano otvaranje splitskog "west coasta". Tada sam bio deset godina mlađi pa nisam ni slutio razmjere Stipine popularnosti.
Vidio sam ga tog dana kako sjedi na klupi kraj Matejuške u novom odijelu. Iz džepa vadi ogledalce i namješta frizuru, a prijatelju koji je sjedio s njim šoto voće govori: "Iman sad gostovanje za HRT traže me reportažna kola, moran se uredit. Sad ću ja reć Zagrepčanima sve šta narod misli, neka se j**u."
Bio sam potpuno zbunjen. Tada sam zbilja mislio da je Stipe nekakav lokalni dužnosnik opuštenijeg izričaja.
Sjećam ga se iz najranijeg djetinjstva. Moglo ga se dugo vremena sresti u butigi legendarnog barbira Vlade Akelića na Solinskoj. Tamo je svako jutro održavao "velomišćansku tradiciju" s Miloradom Bibićem Mosorom. Odjeven u crveni šuškavac RNK Splita, sa Slobodnom ispod ruke i cigaretom ustima drvio je o balunu i politici. Inače, Vladina butiga i danas je jedino mjesto u gradu u kojem se navija za RNK Split, a ne za Hajduka.
Nisam znao tko je Stipe. Samo sam ga stalno viđao. Kod brijača Vlade i ponekad na televiziji kad reporteri imaju zadatak odraditi "vox populi" s Rive. Stipe je bio primus inter pares kad je kamera u pitanju. Novinari bi po snijegu, buri ili pasjoj žegi tražili "žrtve" za dobiti pokoju izjavu i završiti radni dan. Ali Stipe bi se uvijek nametnuo kao logičan i reprezentativan glas naroda. Vazda u niskom startu za televizijsku izjavu.
Do te mjere da je protekom godina zavrijedio nadimak "Stipe Legenda" pošto ga se barem dva puta tjedno moglo vidjeti u eteru nacionalnih televizija.
'Svijet se divi Hrvatskoj, a Dalić sad mora mijenjati. Jedan igrač je idealan adut za Brazil'
Ili daje izjavu ili se montira kraj nekoga tko daje izjavu. Čovjek je naprosto sveprisutan.
Odeš na Hajduka – Stipe je na sjevernoj tribini, odeš na RNK Split – Stipe je u Parku mladeži, odeš na Jugoplastiku – Stipe je na Gripama, odeš na koncert u Spaladium – Stipe je u areni, odeš subotom u Vanillu – Stipe je u noćnom klubu, u pet ujutro odeš u Preradu po burek – Stipe je u pekari, odeš s brojem 60 u Omiš na kupanje – Stipe je u autobusu.
Kad sam bio dijete, nerijetko sam se bojao Stipina mrkog pogleda. Mislio sam da je nekakav luđak, zgubidan... Kasnije sam shvatio da je riječ o dobrom duhu Splita. Jednom od... jer njih stotine, što živih što pokojnih, tvore dušu i meritum tog grada. Druge poput Tarzana, Bože Transportera ili onih iz prošlosti poput Picare ili Mare Žebon ovdje nećemo spominjati jer bismo za svakoga mogli potrošiti karticu, dvije teksta.
Svojevremeno sam bio učlanjen u Facebook grupu "Split kakav je nekad bio", gdje su se dijelile nostalgične priče i slike o splitskim anegdotama, legendama... Naletio sam na blog o Stipi Legendi u kojem je autor raščlanio pozadinu.
Priča o Stipi nastala je prije više od četrdeset godina zahvaljujući internoj zafrkanciji kamermana i režisera sportskih prijenosa.
U vrijeme kad na televiziji nije bilo ovoliko reklama kao danas, često bi u trenucima prekida igre ili time-outa kamermani usmjerili svoj pogled prema nekome iz publike i tako malo-pomalo, iz nekog sasvim nepoznatog, pa čak i bizarnog razloga počeli su sve češće pronalaziti Stipu.
Više ni jedan sportski prijenos iz Splita nije mogao proći bez barem pet-šest sekundi pojavljivanja Stipe Legende u krupnom planu.
A Stipe je to potencirao, u tome je uživao, krajičkom oka gledao je put kamermana i popravljao brkove i frizuru. Recimo, kad bi se održavali lokalni izbori Stipe bi prvo došao u HDZ-ov stožer pa bi prošetao do SDP-ova stožera. Svima bi iskreno čestitao, montirao se uz kandidata koji daje izjavu i pljeskao. Njega ne zanimaju trivijalnosti poput HDZ-a i SDP-a, njega zanima samo da su kosa i brk na svome mjestu.
Sav njegov smisao od kada se probudi pa dok ne legne u krevet jest – dospjeti u medije i poput pučkog tribuna pripovjediti štogod pametno.
Stipe je slijedom godina postao redoviti gost novinske rubrike "glas naroda", omiljeni radijski sugovornik, ali i posjetitelj svih fjera od Omiša do Trogira.
Ako poželite otići na Gusarsku noć u Omišu, festival Soparnika u Dugom ratu, koncert u povodu Oluje u Podstrani, feštu sv. Lovre u Stobreču, fjeru sv. Duje, Malu Gospu u Solin, dan Grada Kaštela u Sućurcu ili ribarsku noć u Trogiru – vidjet ćete Stipu kako se oko štandova s hranom premotava kao mačak oko vruće kaše.
Oblizuje se, briše brk rupčićem, namješta kosu, rukuje se s načelnicima, gradonačelnicima i županima te svako toliko odlazi sa strane odgovoriti na "važan poziv" na svom preklopnom mobitelu iz kojeg se prije poziva treba izvući antena.
Stipu sam konačno upoznao 2017. godine kad sam radio reportažu iz Vladine butige. Bio je tamo. Cijeli se od muke tresao jer se ne radi priča o njemu već o barbiru. Pucao je od ljubomore.
"A di će to izać? Kada? Jesi siguran da ne tribaš moju izjavu?" nervozno je dobacivao Stipe, hodajući gore-dolje po brijačnici s rukama u džepovima.
Stipe je tada, "za svaki slučaj" memorirao moj broj pod "ZG novinar 4". Štogod to značilo...
Dobrih šest mjeseci od razmjene brojeva nije prošlo nijedno jutro da Stipe ne bi nazvao i rekao: "A di si novinar, kad ćemo opizdit jedan intervju za zagrebačke novine? Ja bi tija da dođeš s nekin ko lipo fotografira, da mi uvati portret u vrtlu. Onako da to magazinski izgleda, znaš. Za duplericu. U Slobodnu mi uvik stavljaju istu sliku s izvlačenja tombule na sv. Duju. Dođi kod mene u Podstranu, pokazat ću ti di sadin pome. Možemo malo isplovit pasaron uvatit šta ribe. Pokazat ću ti ja šta je riba. Ovi na peškariji prodaju škart. Triba napisat da san više ja učinija za naše misto od svih političara. Da nije mene, još vode ni asfalta u Podstrani ne bi bilo. Uspješno san lobira kod Ante Sanadera za cilu infrastrukturu Podstrane. HDZ-ovci se time hvale, ali u biti san ja zaslužan za sve. Ja san ti u Podstranu doveja sve predsjednike i premijere. Stavi to u novine ka boga te molin. To ti je istina, života mi. Ma viruj mi, kad ti kažen..."
Nevjerojatna je, fascinantna i neprepričljiva strast kojom me Stipe svakog jutra oko 7 sati budio i nagovarao da napravimo intervju. Zadivljujuća je bila i njegova stručna terminologija "portret", "duplerica", "magazinski format". Čovjek je valjda u 40 godina vrzmajući se oko novinara nešto i naučio o našem poslu.
Ipak, morao sam se prestati javljati na telefon. Što da kažem više čovjeku? Boli me srce ispočetka svakog jutra, a i postalo je i naporno.
Ma čak i da hoću s njim napraviti kakvu simpatičnu priču tko će zagrebačke urednike uvjeriti da je Stipe uistinu legenda i da zaslužuje barem jednu stranicu u novinama?
I onda je došao dan kad je, vjerovali ili ne, meni trebao Stipe.
U Splitu je izbila mučna priča u jednom staračkom domu u vrijeme pandemije koronavirusa. Ekstenzivno sam pratio taj slučaj, ali nisam imao broj od jednog političara čija mi je izjava hitno, ali hitno trebala. A sinulo mi je da je Stipe spominjao kako ga poznaje.
Prošla su 22 sata, kolege se ne javljaju, političari se ne javljaju, nitko živ se ne javlja. Ne mogu do broja. U potpunom sam očaju. Ne mogu i ne smijem objaviti vrlo važan tekst bez te izjave.
Zovem Stipu Legendu, a on se javio nakon prvog zvona.
"A di si novinar? Ja san spreman, ti samo reci di ćemo i dovedi fotografa", ispalio je kao iz topa misleći da ga zovem zbog intervjua.
Morao sam odslušati "Stipino evanđelje" i zatim ga zamoliti za broj. Nevoljko mi ga je dao, a ja sam mu zauzvrat obećao tekst u novinama "prvom prilikom".
Nisam ga se sjetio do jučer. Ne iz zloće nego zato što nije bilo prilike.
A prilika se stvorila jučer, 20 minuta prije utakmice Hrvatska – Japan kada se HRT-ova Mirta Šurjak uživo javila iz fan-zone na Prokurativama.
Stipe je, naravno, bio u kadru, a na društvenim je mrežama postao hit diljem Hrvatske premda nitko dalje od Splita za Stipu ne zna.
Evo Stipe, sada zna. Stvorio si priliku. Gledalo te četiri milijuna ljudi uživo. Ovo je tvoj najveći uspjeh. Legendo.
Stipe je legenda i točka. Triba se znat namistit, e!