Zoran Milanović, koji prve tri godine premijerskog mandata nije ništa radio osim što se svađao sa svim i svakim, sada čak i ne mora papagajski ponavljati kako i od najgoreg uvijek ima gore. To je očito! U usporedbi s događanjima proteklih mjeseci, i najgora Vlada u hrvatskoj povijesti čini se sasvim dobra. Biračima, osobito oko političkog centra, gdje će se voditi glavne bitke za prevlast, to bi mogla biti presudna motivacija.
Dakle, Domoljubna koalicija i Most već su zapravo odradili dobar dio Milanovićeve predizborne kampanje. Za nekoliko mjeseci vladavine aktualna vlast jedva da se uspjela dogovoriti oko ičega iole ozbiljnijeg, a onima koji drže do lijevih vrijednosti prikazali su se kao klerikalno-desničarsko čudovište. Doduše, uz pomoć “antifašističkih” manipulatora i uz podosta pretjerivanja medija i analitičara, jer eto već tri godine, prema izvješću SOA-e, desni radikalizam ne predstavlja ugrozu, ne prijeti nam fašizacija društva, ali zabrinjava iskazivanje velikosrpskog i četničkog ekstremizma među mlađom populacijom u RH! Milanoviću je dovoljno svoje birače motivirati podsjećanjem: “Ako ne želite opet to trpjeti, izađite na birališta!?” Naravno, i desnici je dovoljan spomen Milanovića, ali protekli su izbori pokazali koliko je to motivirajuće, i to kad je koalicija lijevog centra išla na izbore s lošije pozicije nego sada kada je dojam na njihovoj strani. Izbor novog šefa HDZ-a tu predizbornu poruku može još i naglasiti osobito izborom “Karamarkova čovjeka”. Sve i da je Karamarko bio HDZ-ov politički ideal, HDZ bi se trebao i formalno distancirati od razmišljanja u vođenju države na Karamarkov način te se, umjesto atavističke fiksacije na policiju i obavještajne službe, fokusirati na probleme velike većine građana. Upravo zbog toga HDZ se odlučio za jedini mogući izbor budućeg šefa. Delegatski izbor bio bi izbor “Karamarkova HDZ-a”. Izbor “jedan član – jedan glas” istinski je izbor HDZ-a koji će budućem predsjedniku, makar se i sam Karamarko ponovno kandidirao, dati najveći mogući demokratski legitimitet.
Dakako, pod uvjetom da to nije jedini kandidat oktroiran “govorom tijela” vrha stranke ili nametnut u biti nedemokratskim promišljanjima kako je konkurencija u određenim okolnostima protivnik stabilnosti. Dakle, uz to koga će, važno je i kako će HDZ izabrati. Već i to što su mediji sami ili ponukani insajderskim informacijama iznjedrili šestero mogućih kandidata za budućeg šefa stranke govori o veličini HDZ-a. Šteta je to ne iskoristiti. Usto, barem troje kandidata nudi i moguće pripetavanje, pa bi HDZ konkurenciji “ukrao” predizborni šou jer će nacija biti usredotočena na njihov izbor, a za ljetnu kampanju ionako neće biti interesa. Dok se o Milanoviću sve zna, kod šefa HDZ-a bit će presudan dojam jer za bilo što drugo neće biti vremena. Ovaj put za HDZ nije presudno da izaberu najdražeg šefa koji bolje objedinjuje stavove većine članstva, već najpopularnijega prema vani, i to koji već na temelju izgrađene percepcije kao frontmen privlači najveću pozornost i kod birača i kod koalicijskih partnera, koji uživa šire povjerenje kao potencijalni premijer te koji je bolja konkurencija političkim protivnicima. U tom smislu, koliko god Milijan Brkić govorio da im neće drugi, mediji i političari, odrediti šefa stranke, ipak HDZ ne može o tomu odlučivati izvan vremena i prostora. Štoviše, više nego ikad dosad trebaju se voditi izvanstranačkim faktorima.
Trenutačno je, umjesto pitanja koji se kandidat najviše sviđa hadezeovcima, važnije koji se kandidat najmanje sviđa oporbi, a Zoran Milanović je već napravio svoj izbor. Očito su mu prihvatljivi svi spominjani kandidati za šefa HDZ-a: Tomislav Tolušić, Darko Milinović, Oleg Butković, Ivana Maletić, a možda ponajviše popularni Zlatko Hasanbegović. Ali, zasad je komentirao jedino Andreja Plenkovića, i to, očito pripremivši lukavu smicalicu kako bi potkopao njegovu kandidaturu za šefa HDZ-a. Jer, što gore za HDZ-ovca može biti nego kad Milanović za njega kaže, kao što je za Plenkovića, kako ne zna što radi u HDZ-u jer bi, po svemu što zna o njemu, pripadao liberalnoj struji SDP-a.
Uz Plenkovića, Hasanbegović je jedini retorički, intelektualno i znanstvenom usredotočenošću u političkim promišljanjima dorastao Milanoviću. Ali i da Hasanbegoviću kontroverze nisu velik minus, Plenkovićev vanjskopolitički imidž njegova je velika prednost. Prvi je kritički istupio, a tajming je, kao i u nogometu, i u politici jako važan, i uz to, s Krstičevićem i Stierom u timu, na temeljima kršćanske demokracije maksimalno se distancirao od Karamarka. A što je Milanović bez Karamarka?
>>Milanović: Ispratio sam tri predsjednika HDZ-a, neće biti lako tko god pobijedi
"a vanjskopolitički imidž Plenkoviću prednost" - ili narodski rečeno dodvoravcanje bjelosvjetskim *ebivjetrima i uvlačenje u njihov šu*ak