Sve je počelo od "hopsanja" po mnogima dotad nepoznatom gorju u blizini Zagreba. Godinama nas nekoliko Večernjakovaca istražujemo Žumberak, a što smo više planinarskih staza, zabačenih mjestašca ili vijugavih šljunčanih cestica otkrivali, tako smo upoznavali i bogatu žumberačku povijest koje jednostavno nema u povijesnim knjigama s kojima se susrećemo tijekom školovanja. Ili je tek štura crtica u vidu poznatih osoba koje su svojim djelovanjem ostale zapisane, a koje su odrasle ili potječu s tog masiva. Povjesničar Tadija Smičiklas, sopranistica Carla Martinis, operna diva Zinka Kunc, novinar i političar Božidar Magovac, jezikoslovac Petar Skok, pilot Miroslav Peris... samo su neka od imena s kojima se Žumberčani znaju pohvaliti. A sva su na neki način povezana upravo sa Žumberačkim uskocima, profesionalnim ratnicima u službi Habsburgovaca koji su na taj masiv naseljeni kako bi formirali obrambeni pojas prema Osmanskom carstvu.
Neki od njih potomci su uskoka koji su se još 1530. doselili na to područje, a ta povijesna linija seže sve do današnjih dana jer neki današnji "uskoci" još tamo žive ili bar povremeno dolaze, budući da je Žumberak od 10.000 stanovnika, koliko ih je tamo bilo krajem 19. stoljeća, danas postao jedan od najrjeđe naseljenih prostora u Hrvatskoj. Ipak, mnogi su ga otkrili kao skriveni turistički biser, posebice za vrijeme pandemije, a njegove ljepote mogu se vidjeti i u dokumentarno-igranom filmu "Žumberački uskoci", čiju premijeru u Branimir Mingle Mallu Večernji list priprema za 14. lipnja.
Uvod u ovaj pothvat počeo je zapravo godinu i pol prije. Najprije smo u povijest Žumberka, barem izdavački, zagrebali prilogom "Idemo na izlet", koji je trebao predstaviti turističku stranu tog masiva, a onda smo krajem siječnja ove godine, nakon više mjeseci rada, "izbacili" i poseban specijal posvećen povijesnom aspektu. Dokumentarac je spoj jednog i drugog, a veći dio snimljen je na autentičnim lokacijama u Žumberku. Slapovi Vranjak i Brisalo, rijeka Slapnica, stara kuća u selu Badovinci, uskočki muzej u Stojdragi, prapovijesno naselje Grabarak i obližnje uskočko groblje, područje župe Grabar i Mrzlo polje... sva ta mjesta postala su filmski set preko kojeg smo se vratili u 16. stoljeće. Istim tim lokacijama hodali su nekad žumberački uskoci, a usmena predaja o njima i njihovim podvizima, mitovima i legendama još se čuva među žiteljima Žumberka.
Kad smo krenuli sa snimanjem, počeli smo pomalo, s nižim ciljevima. A kako je snimanje odmicalo, film i rastao. Od prvotno zamišljenog manjeg broja ljudi koji su trebali iznijeti cijeli projekt, na kraju se broj od dvoznamenkastog pretvorio u troznamenkasti, a razina izvedbe i kategorija prešli već u ozbiljnu produkciju. Tijekom snimanja mogućnosti su se samo otvarale. A mi smo ih grabili. Trebali smo nošnje i kostime, došli su do nas. Trebali smo oružje, našli smo ga. Trebali smo ljude da nam pomognu. Ili pralje na Sopotskom slapu. Stvorili su se. Trebali smo i vrijeme da nas posluži tijekom zime. Poslužilo nas je. Trebali smo konja na jednom snimanju. I on je stigao. Pa čak i kad je trebalo prikriti traperice na konjaniku na vrhu Žumberka (jer, kakav bi to bio konjanik Ranog novog vijeka u jeansu), i to smo uspjeli srediti. Kako, zašto? Ni sami nismo sigurni. Ono u čemu smo se složili - i režiser Dražen Klarić, ujedno i glavni urednik Večernjeg lista, i direktor fotografije Matej Pavelić, i snimatelj Zoran Pajić, i tonac Antonio Tatar, i autorica ovih redaka, ujedno i scenaristica filma, dakle, svi mi koji smo tu bili od samih početaka nastajanja filma - jest da je atmosfera čitavo vrijeme bila pozitivna, i da su svi, ali baš svi, i oni koji su se kasnije priključili, dali "cijelog sebe" u to, u kojoj god ulozi da su se našli.
Za sve što je trebalo pomoć su osiguravali, među ostalima, i članovi udruge Žumberački uskoci, povijesne postrojbe kojoj je na čelu Milan Radić-Ilas, odmilja zvan Mićo. Trebalo je organizirati snimanje i okupiti deset Žumberčana, sredili su to. Trebalo je otvoriti koju grkokatoličku crkvu u Žumberku, i to su dogovorili. Nije bio problem niti kad smo trebali od njih posuditi nošnje, pa smo ih prikupljali od svakog ponaosob - Branke Stanić, Željka Hranilovića, Nikice Cara, Zvonka Maštrovića, Nade Grčić, Marija Štibića... A "proglumio" je i Milan Delivuk, uskočki vojvoda... Mićo, rođeni Sošičanin, veliki je zaljubljenik u Žumberak i žumberačku povijest, a povijesne knjige, natpise, rukopise, predmete skuplja već godinama. Dio ih je izložio u Uskočkoj zavičajnoj zbirci u Sošicama, a neke je predmete i posudio za snimanje filma, ali i dok se radio specijal Večernjeg lista o žumberačkim uskocima, koji je bio presudan da se otvore sva vrata. Nakon njegova izlaska, ekipa iz povijesne potrojbe shvatila je da mi možemo napraviti ozbiljne projekte, a nama su oni pružili sigurnost da možemo na njih računati da će odraditi što je potrebno kako bi svi skupa snimili dio igranih scena.
Nama Večernjakovcima pak nije bilo čudno kad bi nam netko tijekom snimanja uputio usputno pitanje poput "zašto to radite". Jer naišli smo tijekom pola godine nastajanja filma na povijesne i lokalne zavade, zbog čega smo se morali potruditi da dođemo do cjelovite informacije. Ne mislimo pritom da je tu bilo negativnosti nego je cijela situacija jednostavno bila svima nama nova i nepoznata. Nismo se svi skupa poznavali i određena zatvorenost u početku je postojala. Povjerenje se stvaralo malo-pomalo, male prepreke su pomalo nestajale, a kvaliteta uzdizala na novu razinu. Tijekom snimanja i snimateljsko-producentska ekipa je rasla, uključili su se tu i drugi zaposlenici Večernjeg lista. Neki su bili dio procesa montiranja, poput Matee Petrović iz VL-ovog Native odjela, a neki su glumili u igranim scenama, pa su, primjerice, i zamjenici glavnog urednika Mislav Šimatović i Dario Markas uskočili u kostim generala, ali i uskoka te kralja koji uskocima dodjeljuje plemićke titule. Kuburu u ruke primio je i Večernjakov art direktor Zoran Birman te direktor fotografije Boris Ščitar. Biskupsku reverendu obukao je izvršni urednik portala Večernji.hr Danijel Lijović, a pravoslavnu mantiju urednik Večernjakove Nedjelje Robert Bubalo. I prvi ljudi marketinga su se našli ispred kamere - direktor Dražen Novak i zamjenik direktora Andrej Ribičić, koji su odlumili zagrebačkog gradskog suca i pisara koji su tražili pomoć žumberačkih uskoka u obrani Zagreba. Glavni uskok koji se pojavljuje u najvećem broju scena postao je pak Marin Penavić, urednik Crne kronike. Još jedan Marin, no drugog prezimena - Matijević, bio je naš savjetnik za akcijske scene, logistiku i rekvizite. Svima koji su se našli na bilo kojem od snimanja bilo je jasno zašto ovaj novinar Lovačkog vjesnika ima ovu ulogu (uz ostale na filmu). Marin, za nas prisutne Imenjak, u svom je autu uvijek imao sve što je u tom trenutku bilo potrebno na snimanju, bilo da se radi o čavlićima za zabiti sliku u zid ili odvijač da se maknu ploče sa zidina starih utvrda koje su smetale u kadru. Pridruženi član Večernjaka Marko Nožica postao je pak turski pješak. Na prvom snimanju nije mu baš bilo jasno što treba raditi. Kad je prvi put primio rekvizit u ruke i zamahnuo prema neprijatelju, činilo se sve pomalo nespretno, no vrlo brzo se toliko uživio da je njegova scena borbe s uskokom Penavićem postala na kraju glavna špica filma.
Film opisuje i povezanost uskoka s grkokatoličkom vjerom i prijeporima vezanima uz njihovo podrijetlo, pa su tako u snimanje bili uključeni i grkokatolički duhovni poglavari, na razini Žumberka i okolice, ali i Hrvatske. Spomenuti treba da su na raspolaganju za bilo kakvu informaciju ili nedoumicu (a većina ih se našla i ispred kamera) tu bili i biskup križevački Milan Stipić, biskup u miru Nikola Kekić, ravnatelj Grkokatoličkog sjemeništa na Gornjem gradu Daniel Vranešić i njegov otac o. Mile Vranešić, o. Nenad Krajačić i o. Marjan Jeftimov. A nije im bio problem niti posuditi ikone ili križeve kad je trebalo snimiti kakvu scenu vezanu uz povijest grkokatolika. Snimanje je zahtijevalo i suradnju s institucijama i lokalnim i regionalnim vlastima koji upravljaju starim gradovima i dvorcima poput Velikog Tabora, Zelingrada, Starog grada Siska, Novigrada na Dobri, utvrde Nehaj... Jer trebalo je nabaviti dozvole za snimanje iz zraka s dronom, poslati niz mailova i okrenuti niz telefonskih brojeva kako bi se snimateljsku ekipu pustilo u dvorove... U nekim su nam masovnijim scenama pomagale i udruge koje se bave promicanjem viteštva, poput Zelingradskih vitezova i Reda Srebrnog Zmaja. Neke su scene obuhvaćale i po tridesetak glumaca i statista, a kad se zbroje svi kostimi, rekviziti, kojih je bilo na stotine, govorimo o ozbiljnoj zapremimi predmeta za koje je trebao i cijeli kombi kako bi ih se prevezlo. Najviše nam je muke zadao veliki kraljevski tron koji smo iz prostorija HRT-a nosili skroz do Zagorja. A ponekad se u stvaralačkom procesu u glavi režisera stvorila i neka dodatna ideja kako bi priča bila još dinamičnija pa je i to trebalo izrealizirati u najkraćem mogućem roku.
- Ovo je sigurno zadnje snimanje. Ali moramo još to snimiti, moramo pokriti naraciju Cetingradskog sabora i bitke kod Siska, da to bude to - govorio je Klarić dok je Večernjakovcima objašnjavao razloge za novo oblačenje u kostime i uskakanje u 16. stoljeće. Na momente je podsjećalo na epizodu Štrumfova u kojoj papa Štrumfa svako malo ispituju "koliko još", a on im uporno odgovara - "još malo"...
Ništa manje zahtjevniji nije bio dokumentarni dio filma. Razgovarali smo sa 17 sugovornika, profesora na fakultetima, doktorima znanosti, ekumenistima, teolozima i onima koji su profesionalno vezani uz tematiku koju obrađujemo... Profesor Hrvoje Petrić, predstojnik Katedre za povijest srednje i jugoistočne Europe na Filozofskom fakultetu, postao je naš savjetnik za Rani novi vijek pa nam je, primjerice, pomogao kad smo ga pitali kolika je protuvrijednost prosječne uskočke plaće kad smo to željeli objasniti u scenariju. Ili je slao stare povijesne karte da bi objasnili kako se širilo Osmansko carstvo i kojim su sve zemljama upravljali Habsburzi. A nije mu bio problem niti sudjelovati u biranju kostima kako ne bi pogriješili u godini ili stoljeću. Pričali smo i s povjesničarom Nevenom Budakom, dramatičarom i publicistom Ninom Škrabom, ujedno zaljubljenikom u žumberačke uskoke... U polusatnim razgovorima uspjeli smo iz njih izvući odgovore na najškakljivija pitanja, koja su se pažljivo birala s obzirom na osobu koju intervjuiramo. Završni touch svemu dao je i skladatelj Matej Meštrović koji je nakon montaže na "sirov" materijal napisao skladbu za film.
- Ovo će biti prava ludnica! Zato me zadnjih dana nema ovdje, jer radim od jutra do mraka. Kad te film tako ponese da ne znaš jel' dan ili je noć, koliko je sati, niti koji je dan u tjednu! Napisao sam glazbu za par stotina dokumentaraca, ali ovako nešto!!! Fantazija!!!! - zapisao je Meštrović.
Sve u svemu, svu tu opremu, kostime, rekvizite, oružje i ostalo, sve te ljude i institucije... sve to trebalo je uskladiti zajedno kako bi se realiziralo ono što je nastalo u glavama idejnih začetnika projekta. A trebalo je tjedan do deset dana svakodnevnih obaveza i pripreme logistike da bi se na kraju iskoristilo po nekoliko desetaka sekundi igranih scena. I gle čuda - uspjelo je. Naš režiser bi dodao na kraju – isključivo u Večernjakovoj produkciji, na što je - posebno ponosan.
