Hoće li promjene u Vladi olakšati Hrvatskoj prilagodbu na život u Europskoj uniji? Društvena kohezija jedan je od ciljeva EU, kolektivno pregovaranje temelj, a trostrani razgovor sindikata, poslodavaca i vlasti ključno sredstvo za njezino postizanje. Sastanak čelnika europskih sindikata, udruge poslodavaca i predsjednika Europske komisije uvod je u svaki skup šefova država ili vlada EU 27.
Novi ministar gospodarstva, rada i poduzetništva Đuro Popijač često je, međutim, s mjesta ravnatelja Hrvatske udruge poslodavaca zahtijevao da se “olabavi” radno zakonodavstvo, ne bi li poslodavci radnike lakše otpuštali. Jer samo ako ih budu lako otpuštali, tvrdio je, lako će ih i zapošljavati.
No, članovi HUP-a odugovlače s potpisivanjem kolektivnih ugovora do krajnjih granica, a radnike, uzdajući se u sporost i korumpiranost pravosuđa, ionako prelako otpuštaju. Popijač takve poslodavce iz HUP-a nije izbacivao – dapače, i sam je, umjesto kolektivnih, zagovarao pojedinačne ugovore na godinu dana – a država ih je rijetko kažnjavala.
Piše to i u ovogodišnjemu Izvještaju o napretku Hrvatske, što ga je prije mjesec dana objavila Europska komisija. Doslovno: “Državni inspektorat i pravosudni sustav i dalje slabo nadziru i prate kršenje radničkih prava.”
Do sada je Popijač služio samo poslodavcima; sada će morati prvo osmišljavati gospodarsku politiku, pa služiti radnicima, a poslodavcima tek na trećemu mjestu. Sindikati kažu da je Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva “drveno željezo”, no, ono je, barem po imenu, odraz društvene kohezije kakvoj EU teži.
Hoće li Popijač, s obzirom na dosadašnje iskustvo, tu koheziju biti sposoban i voljan ostvariti? Iako će dobar dio radnoga vremena morati potrošiti na goruće teme poput preustroja brodogradnje i čelične industrije, temeljna će mu zadaća biti osmisliti srednjoročnu gospodarsku strategiju, koju, upozorava EK, Hrvatska uopće nema!
Doslovno: “Gospodarske politike često su se temeljile na ad hoc odlukama, a gospodarske preobrazbe ponekad nisu imale strateško srednjoročno usmjerenje.
Općenito, Hrvatskoj nedostaje srednjoročna strategija i strategija ustrojne preobrazbe.” Glavni naglasak u toj strategiji treba staviti na prelazak na “čiste” tehnologije i na proizvodnju usklađenu s novim, “zelenim” standardima.
Za takav “treći industrijski prevrat” nije dostatan dobar operativac; za to treba čovjek s vizijom, koji je za svoju viziju sposoban oduševiti i druge. Je li novi potpredsjednik vlade zadužen za gospodarstvo Ivan Šuker, koji Popijaču mora otvarati putove i uklanjati prepreke, ta vrsta vizionara?
Je li mu činjenica što je donedavna bio prisiljen surađivati s Damirom Polančecom, s kojim se osobno nije podnosio, bila jedina zapreka da olakšavanjem pokretanja suvremene proizvodnje proširi proračunsku osnovicu? A sada će se, oslobođen toga jarma, kreativno razmahati?
Hoće li u reindustrijalizaciji Hrvatske pomoći Vladin gospodarski savjetnik Borislav Škegro, koji je, provodeći u djelo Tuđmanovu zamisao o bogaćenju 200 obitelji kroz privatizaciju, Hrvatsku de facto deindustrijalizirao?
A srednji sloj, temelj gospodarskoga zdravlja svakoga društva, sveo na manje od pet posto pučanstva, famoznih 200.000 Hrvata koji si svake zime priušte skijanje.
Ponovno se spominje i porez na imovinu. U zemlji gdje 85 posto stanovništva posjeduje ili još otplaćuje kuću ili stan, a manje je od pet posto pripadnika srednjega sloja, takav bi porez uglavnom plaćala sirotinja!
EK tvrdi da je, uz golem novac koji hrvatski porezni obveznici izdvajaju za društvene potpore, siromaštva u našoj zemlji odavna moralo nestati. Novi potpredsjednik vlade Darko Milinović, zadužen za društvenu skrb, to će, znači, časkom srediti?
Ako će dr Milinović sređivati stvari -sredit će nas.