Dražen Juračić, arhitekt, bio je na čelu Hrvatskog vijeća za kulturna dobra devet mjeseci, sve dok ga u tišini nije smijenila ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, kao i gotovo sve vanjske stručnjake koji su bili članovi Vijeća. Juračić je smijenjen ovog ljeta, kada su medijski prostor zapljusnule vijesti o radovima u šibenskoj katedrali sv. Jakova i obnovi šibenske tvrđave sv. Mihovila. Tada je i kulminirao sukob dubrovačkog gradonačelnika Andra Vlahušića s Društvom prijatelja dubrovačke starine u borbi za pravom upravljanja nad dubrovačkim zidinama. Juračić nije želio govoriti o napisima o šibenskom biskupu Anti Ivasu ni o nepovratnoj devastaciji sv. Mihovila. Više ga zanima sustavni razgovor o politici zaštite kulturnih dobara.
– Sukob Ministarstva kulture s Društvom prijatelja dubrovačke starine dobro pokazuje odnos Ministarstva kulture prema Hrvatskom vijeću za kulturna dobra, pravi je pars pro toto: Vijeće uopće nije bilo pitano, dakle nije savjetovalo ministricu o smislenosti postupanja Ministarstva i Vlade u tom slučaju. Nije bilo pitano iako Zakon o zaštiti kulturnih dobara ministricu obvezuje da konzultira Vijeće o općim pitanjima iz područja zaštite. Ako prijepor oko rada DPDS-a ne spada u ta pitanja, što onda spada? – pita se Juračić.
– DPDS ima neosporene rezultate i blistavu 60-godišnju reputaciju. Iza njih stoje dubrovačke i stonske zidine, Sokol kula i desetine obnovljenih građevina. Osnovano je 1952. i starije je od državno organizirane službe zaštite u Dubrovniku. Takva društva entuzijasta i eksperata pokrenula su u 19. stoljeću zaštitu kulturne baštine u Europi i svijetu. Tu su britanski English Heritage i National Trust, njemački Bond Hemschut, Italia nostra, dubrovačko društvo Dub... Zašto se onda Vlada i posebno njeno krilo iz Hrvatske narodne stranke bori protiv takvih društava? Što je krivo u modelu zaštite koji provode sve europske zemlje i čiju efikasnost državna služba ne može doseći? Zašto se Ministarstvo oglušuje na pozive Društva konzervatora i najizvrsnijih naših eksperata da prihvati argumentirani razgovor o tom pitanju – pita se Juračić koji u pripremama sjednica HVKD-a nikada nije uspio pokrenuti rasprave na te teme.
– Uvijek je bilo žurnih praktičnih pitanja – primjećuje Juračić. Njemu smeta i što Vijeće nije moglo raspraviti odluke o proglašenju ugroženih kulturnih dobara jer u Hrvatskoj nije formirana lista ugroženih kulturnih dobara iako je zakon zahtijeva petnaest godina.
– HKVD, a ni drugi pojedinci ili udruge ne mogu predlagati uvrštenje ugroženih kulturnih dobara na tu listu jer lista ne postoji. Taj sam posao pokušao pokrenuti dajući nadležnom načelniku sektora razrađene predloške za vrednovanje koje se godinama uspješno koriste u procjeni hitnosti obnove zgrada u Zagrebu. Ti predlošci, temeljeni na suvremenim operativnim metodama i tehnikama evaluacije nestrukturiranih problema, čini mi se da u Ministarstvu nisu ni razmotreni. Osim kurtoazne zahvale, ništa dalje o radu na Listi ugroženih spomenika nisam čuo. Ove se godine, prvi put, nije čak niti raspravljalo o programima zaštite kulturnih dobara, dakle o sadržaju i troškovima planiranih pojedinačnih zahvata na kulturnim dobrima. Objašnjeno nam je “da smo u cajtnotu zbog rebalansa proračuna”. Zbog toga je ministrica, kako me mailom obavijestila jedna službenica Ministarstva, raspodjelu sredstava i provjeru programa zaštite obavila sama, ne upitavši za mišljenje HKVD – ističe Juračić. Što je onda Vijeće radilo za Juračićeva mandata?
– Rješavali smo do iscrpljenja, na sjednicama koje je MK sazivalo svako pola godine, samo neodgodive, najhitnije stvari uglavnom administrativne prirode. Davali smo desetke mišljenje o kulturnim dobrima koja su izgubila svojstva radi kojih su bila zaštićena, kako bi ih Ministarstvo brisalo iz Registra. To su velikom većinom bile ispravke administrativnih, uglavnom katastarskih grešaka, dakle pogrešnog upisa nekretnine. U Hrvatskoj imate puno vlasnika koji godinama čekaju da im se skine zaštita sa zgrade koje su pogreškom zaštićene ili su nestale u ratnim razaranjima. Jedina uistinu sadržajna rasprava vodila se o prijepornim šibenskim pitanjima: obnovi sv. Mihovila i novitetima na šibenskoj katedrali koji se tiču kripte i skulptura na zapadnom portalu – veli Juračić. No, cijelo vrijeme rada, Vijeće je bilo nezadovoljno manjkom sadržajnog dijaloga s Ministarstvom.
– Mi nismo uspjeli dobiti niti obavijest jesu li naši savjeti prihvaćeni. Objašnjenje je bilo da Ministarstvo kulture to nije dužno učiniti jer to ne piše u Zakonu o zaštiti kulturnih dobara. Argumenti da se radi o općeprihvaćenom standardu i da, osim toga, zakon sigurno ne zabranjuje dužnosnicima Ministarstva kulture da izvijeste svoje Vijeće jesu li prihvatili njegova mišljenja, nisu bivali akceptirani. Na posljednjoj sjednici izmijenili smo Poslovnik HKVD-a da bismo ih obvezali na tu nužnu komunikaciju. U srpnju, na nastavku posljednje sjednice, nije se pojavila ministrica ni njezina pomoćnica, nego su Ministarstvo predstavljali delegirani službenici. No ni ti službenici nisu izvijestili Vijeće o statusu provođenja savjeta donesenih u posljednjih godinu i pol. A radilo se o trogirskom glavnom trgu, tvrđavi sv. Mihovila i katedrali sv. Jakova, kao i drugim bitnim preporukama HKVD-a. To je za mene, a mislim i za ostale članove vijeća bila vrlo frustrirajuća situacija. U tom je ozračju doajen Vijeća, naš eminentni ekspert prof. dr. Pavao Pavuša Vezić dao ostavku. Mi ostali smo zaključili da najesen sami sazovemo sastanak Vijeća ne čekajući zakonom predviđene inicijative MK. Ali netom poslije te sjednice ražalovani smo ministarskom ukazom i rasprava je postala javna. Nažalost, ta eksternalizacija opću javnost može navesti na odium prema konzervatorima. Međutim, radi se o političkim i organizacijskim pogreškama u vođenju i usklađivanju zaštite kulturnih dobara, za što konzervatori nisu krivi. Konzervatori su visoko stručna i složna zajednica posvećena svom pozivu. Imaju dobru znanstvenu podlogu, dobru edukaciju, odličnu međusobnu suradnju i autokritičnost. Stalno su u preispitivanju vlastite teorije i djelovanja, a često rade u nemogućim uvjetima, slabo plaćeni, podcijenjeni i neshvaćeni – ističe Juračić. I tvrdi da on nije u prijeporu s konzervatorima, nego s Ministarstvom kulture i politikom zaštite kulturnih dobara. Iako je njegov kratkotrajni rad u HKVD-u bio prije neugodan nego ugodan, Juračić bi opet ušao u to vijeće.
– Smetanje prolaznih funkcionera koji misle da su ignorancija i arogancija dovoljne za vođenje kulturne politike, nisu me odvratile od želje da se bavim zaštitom baštine – naglašava arhitekt uvjeren da stanje nakon sljedeće promjene u MK može biti samo bolje od trenutnog.
– Svakako je bitan kontinuitet djelovanja, a jedan od preduvjeta je trajnost i stabilnost kulturnih vijeća i njihova neovisnost od trajanja mandata jedne vlade. Bila ona dobra ili loša, imala kompetentne ili klijentelističke dužnosnike – zaključuje Juračić.
Sada novo Vijeće mora ostvariti komunikaciju s ministricom Andreom Zlatar Violić kako bi se riješio urgentni problem oko kripte u šibenskoj katedrali, zbog čije je gradnje upitan status katedrale na UNESCO-voj listi svjetske baštine. Stari je sastav Vijeća predlagao da se mjerenjima i izračunima dokaže da nova kripta nije ugrozila stabilnost katedrale te da se nakon toga taj neočekivani novi graditeljski zahvat objasni stručnjacima UNESCO-a. Isto tako je Vijeće preporučilo lako i brzo rješavanje pitanja zapadnog portala demontiranjem klesanih replika i postavljanjem faksimila izvornih Boninovih skulptura i možda najvažnije upozorenje: u katedrali sv. Jakova prvenstveno bi trebalo sprečavati orošavanja i prodiranje vlage u kupolu, svodove i zidove. Tek kada uzroci propadanja kamena i njegova onečišćavanja budu otklonjeni, ima smisla nastaviti čišćenje unutrašnjosti katedrale. No, dobro je da je problem šibenske katedrale ipak postao javan i da su uz njega adresirani i drugi važni problemi očivanja baštine: lista ugroženih spomenika, organiziranje participativnih modela zaštite i možda najvažnije pitanje kulturnog krajolika koji je kod nas u nadležnosti triju ministarstava i to kulture, okoliša i poljoprivrede.
