Izašli smo iz ekonomske krize. Ne, još smo u recesiji. Dva suprotna mišljenja o istome stanju pozivaju na gledanje čaše polupune ili poluprazne. Pojedini pokazatelji, pa i u ekonomiji, mogu se tumačiti na različite načine. Prije samo godinu dana pisalo se o koncu Europske unije, ukidanju eura, potonuću Grčke...
Danas se analitičari bave prognozama o tome kada će se osjetiti ekonomski rast.
Njemačka kancelarka Angela Merkel govori kako će kriza eurozone potrajati još desetak godina, dok i njemački ekonomisti drže kako bi već 2013. mogla označiti preokret. Zašto dolazi do tako drastično različitih procijena? Zato jer se analizira samo jedan ili dva segmenta ekonomskih pokazatelja.
Kada se, na primjer, govori o dužnosničkoj krizi Italije, onda se obznanjuje kako državni dug iznosi 120 posto BND koji guši ekonomiju. To je točno, ali ako se u analizu uvrsti i, na primjer, zaduženja talijanskih građana onda je cjelokupni dug Italije mnogo manji. A, ako se svemu pridodaju i talijanske rezerve u zlatu, onda je stanje još bolje, jer je Italija treća u svijetu po zlatnim rezervama i tijekom kriznih godina nije prodavala zlato. Mnogi ekonomisti drže kako je Italija trebala prodati dio zlata i tako smanjiti dug, dok drugi drže kako talijanska ekonomija i bez zlatne pomoći može prevladati krizu. Zapravo Italiji su, više od novčanih injekcija, potrebne strukturalne reforme.
Španjolska je neke provela drastičnije u, na primjer, tržištu rada i već su se počele vraćati neke automobilske industrije u tu državu. Ne samo što se otvaraju novi pogoni, već će se u Baskiji proizvodiditi Hiriko (nije japanska riječ, već baskijska i znači „gradski“) auto 100 posto na električnu energiju koji je ujedno i sklopiv, odnosno može se „stisnuti“ sam u sebe i tako zauzeti manje mjesta na parkiranju. Dakako, to ne znači da je Španjolska izašla iz krize.
Europska središnja banka (BCE) upravo je obznanila kako zbog političke nesigurnosti iz Italije bježe strani ulagači. Zapravo nesigurnost leži u činjenici da mnoge stranke najavljuju kako će ukinuti mjere koje je donijela Montijeva vlada. Dakako da se ocijena BCE može opovrgavati činjenicama da ipak ima stranih ulaganja, ali ona su daleko manja. Upravo je, na primjer, mala tvornica industrijskih vozila OM u regiji Pugliji dobila narudžbu Londona za proizvodnju 10.000 londonskih taksija (cabs) za narednih 15 godina. To ne znači da ne treba provesti one potrebne mjere s kojima bi talijanska poduzeća bila konkurentnija na svjetskom tržištu i privlačila strani kapital. Da bi se donijele takve mjere potrebno je provesti rezove u potrošnji. Drastični rezovi koji su provedeni u Španjolskoj i Grčkoj, na primjer, počeli su polučivati rezultate. I sada dolazimo do odnosa između demokracije (politike) i ekonomije. Kada je gospodarstvo zdravo, onda je mnogo lakše politici donositi odluke o nekim mjerama. Ali kada je ekonomija u krizi, politika je u svađi.
Predlažu se razni modeli izlaska iz krize. Model „Merkiavelli“, kako je njemački sociolog Urlich Beck, nazvao držanje njemačke kancelarke iskovavši mu ime dodavanjem onoga talijanskom folozofa Machiavellija, je, čini se, prevladao.
U Hrvatskoj se glede mjera koje treba poduzeti još uvijek luta, ali se zato ušlo u religijski rat. Što je vjerski ispravno, krivo je za vlast i obrnuto. Pozivanja na vađenje mača iz toka opravdavaju se uzimanjem samo dijela iz ukupnosti. Samo se jedna slika vidi kao bogohulna, ali nije ništa manje bogohulnoga ni upotrebljavati lik djeteta koje urla. Zdravstveni odgoj u školama ne odbacuje ni Crkva, već ima zamjerke na jedan dio. Zar zbog toga treba voditi religijski rat? Zar nije moguć kompromis u 21. stoljeću?
Neki predstvanici crkve su istina bili malo glasniji i nisu se znali dobro izraziti u javnom ophođenju, ali za taj "religijski rat" je više kriva bahata Vlada i njeni poltronski mediji, koji gotovo svaki dan bljuju protiv Crkve na način, na kakav se nije vidio ni za vrijeme Jugoslavije. Naprosto je skandalozno, da se u pojedinim medijima, u obračunavanju sa Crkvom, koristi, staljinistički izraz "klerofašistički". I tu se vidi odakle vjetar puše. Zbog tog izraza, pod optužbom da su "klerofašistički", su nekada u Jugoslaviji i drugim komunističkim zemljama stotine tisuća ljudi bili zatvarni i slani u sibirske logore. Sadašnjem njemačkom predsjedniku Joachimu Gaucku, nekadašnjem protestantskom svećeniku i borcu protiv komununističke diktature DDR-a, bi se od ovog izraza "klerofašistički" digla kosa na glavi. Ali naši vrli titoisti u pojedinim medijima, bi i Gaucka, vjerojatno nazvali klerofašist.