“Radi li ovdje itko, ili svi piju kavu?”, upitao je gradonačelnik Berlina Klaus Wowereit kolegu Milana Bandića šetajući s njim zagrebačkim Cvjetnim trgom. Iako se navodno samo našalio, podgrijao je i stari stereotip da Hrvati ne vole raditi i da im je omiljena zanimacija ispijati kave po trgovima usred dana.
Samo dan prije hrvatski su mediji prenijeli vijest da Njemačkoj kronično nedostaje radne snage te da će rado primiti stotinjak tisuća tih lijenčina. Opet se u medijima pojavio i onaj stereotip da Nijemci kažu kako nema radnika do onoga iz Hrvatske i da bi uzeli i pet milijuna Hrvata samo da nas ima. Priče da mi Hrvati ne volimo raditi u Hrvatskoj, a u Njemačkoj postajemo Švabe veći od njih samih, također spadaju u mitove i legende, koje i mi sami volimo pothranjivati.
Dok je šetao Zagrebom gradonačelnik Wowereit možda je, ponesen osunčanom ležernošću, pomislio – “Ich bin ein Agramer”. Vjerojatno nije ni znao da bi se nakon 1. srpnja i prema njegovu gradu moglo zaputiti na tisuće Hrvata, a poneki i s Cvjetnog trga, i svečano kod Brandenburških vrata uzviknuti – “Ih bin gastarbeiter”. Možda će i Bandić za njima izgubi li lokalne izbore, jer takva znanja o vođenju metropole vjerojatno bi i Nijemci kupili. Upast će u berlinsku vijećnicu i viknuti: “Idemo, arbeiten”.
U svakom slučaju, kandidata za Njemačku ima najmanje 363.081, kako kaže HZZ. Kandidati su i onih 120 tisuća koji primaju minimalac od 2984 kune bruto, jer je i on prevelik za Hrvatsku udrugu poslodavaca koju je zgranulo njegovo povećanje od 170 kuna bruto. Kandidati su i brojni studenti, programeri, liječnici, stolari, bravari, inženjeri...
U stereotipe o Hrvatskoj zasigurno pak ne spada tvrdnja da već evo dvadesetak godina Hrvatska još nije osmislila jasnu dugoročnu gospodarsku strategiju, provela strukturne reforme, ma što one značile na hrvatskom jeziku, i stvorila pozitivnu poslovnu klimu. Hrvatske vlade, političke stranke a ni HUP već godinama nisu smislili kako da zaposle vojsku radnika s trgova i ulica.
Ne da nisu smislili kako do novih radnih mjesta i proizvodnje, nego troše vrijeme u besmislenim sukobima. Upravo bjesni rat između dviju ključnih poluga za pokretanje gospodarstva – Vlade RH i HUP-ovaca. Teške riječi padaju s obje strane. Tko je više kriv za rekordnu nezaposlenost, tko je stvorio vojsku umirovljenika te koči razvoj, tko iskorištava radnike i ne želi plaćati poreze, tko ne provodi i koči strukturne reforme, i što je bilo prije – kokoš ili jaje.
Dok se oni svađaju, 363.081 radnik čeka posao, a još pedesetak tisuća strahuje da ne završi na burzi rada. U cijeloj toj svađi nevinih nema. Niti se hrvatska Vlada, kao i njezine prethodnice, nije iskazala u pokretanju proizvodnje, niti se dobar dio HUP-a, koji dijeli lekcije Vladi i radnicima, može legitimirati kao dobar i uspješan poslodavac. HUP je odjednom postao jako kritičan, a do sada je aktivno sudjelovao u kreiranju hrvatskih gospodarskih politika.
Uostalom, znali su njegovi čelnici postajati ministri ili njihovi zamjenici, savjetovati hrvatske premijere, a mnogima je jedini posao bio onaj s državom. Hoće li konačno osmisliti te strukturne reforme i poboljšati poslovnu klimu. Svi se već pitaju znaju li i mogu li to Vlada i HUP. Možda da obavimo testiranje u Berlinu ili Frankfurtu, na europskom tržištu rada. U tom trokutu vlast – menadžer – radnik, najslabija karika najlakše će Nijemcima prodati svoje znanje.
