Rasprava o Zakonu o strateškim investicijskim projektima, u koju se uključio cijeli politički spektar nevladinih udruga, od onih obojenih lijevo i krajnje lijevo do crkvenih organizacija koje nastupaju kao zaštitnice nacionalnog bogatstva, kao da se vodi na paralelnim komunikacijskim kanalima. I prigovori i odgovori uvijek su isti, već godinama. Na primjer, na zamjerku da se budućim zakonom Vladinim tijelima daju diskrecijska prava kojima se suspendira demokratska kontrola i omogućuje zloupotreba javnog dobra (nacionalnog bogatstva) ministar Vrdoljak odgovara da je njegov prioritet briga za 370 tisuća nezaposlenih.
Drugim riječima, svima su puna usta javnog dobra, ali pod njime svatko podrazumijeva svoje: jedni – šume, vode i druga prirodna bogatstva, drugi – radna mjesta za što više ljudi, treći – demokratska prava.
Nije to ni čudno, pojam javnog dobra (i srodnog – javnog interesa) dovoljno je općenit da je u povijesti, kako kaže knjiga Public Interest Law, služio da “opravda sve, od demokracije do totalitarizma”.
Međutim, jedno od javnih dobara, a to je uređeno, fer i kompetitivno tržište, u ovom trenutku kao da “nema tko braniti”, barem ne među nevladinim udrugama. A ni od HUP-a se, nažalost, to ne može očekivati.
Sudeći prema njezinoj dosadašnjoj aktivnosti (i reputaciji), Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja će se oglasiti, ali još nije pozvana da to učini, barem ne službeno i javno. A bilo bi korisno da je to već učinjeno, da se ne troše dani, glasnice i PR službe koje su ionako premijerova crvena krpa.
Riječ je o tome da Vlada RH ni imovinu u svom formalnom vlasništvu ne može staviti u gospodarsku funkciju zanemarujući tržišnu logiku. Naime, čak i da Vlada RH osnuje tvrtku, na tu tvrtku ne može prenijeti imovinu (zemljište, šumu, itd.) a da nije organizirala aukciju i ponudila drugima da kupe tu imovinu ili vještačenjem procijenila koliku imovinu daruje na upravljanje. To je logika tržišta. Bez aukcije Vlada bi zapravo toj svojoj tvrtki dala prikrivene državne potpore i ona bi u tržišnom natjecanju imala neopravdanu prednost. Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja dužna je Europskoj komisiji predočiti sve oblike državnih potpora.
Ne treba ni objašnjavati kakva je to potpora kad Vlada mimo tržišta pomogne privatnika. I kakva bi se tek onda javna buka digla, pogotovu ako taj privatnik malo koga zaposli ili ako nakon nekog vremena preproda imovinu koja mu je predana u najboljoj namjeri.
I dosad su vlade i administracije obećavale da će pratiti realizaciju projekata, i dosad su investitori imali dovoljno opravdanja zašto nisu realizirali korake predviđene ugovorom. Ironično, uglavnom im je uvijek na putu bila administracija. Čini se da cijela logika zakona zanemaruje ovu banalnu okolnost unatoč silnom iskustvu koje Hrvatska ima sa sličnim dobronamjernim pokušajima.
Drugi je problem bi li zakon, i da se donese onako kako ga je ministar Vrdoljak zamislio, zaista pokrenuo gospodarstvo. Po mojem sudu, najveći potencijali u ovom trenutku leže u tzv zelenom gospodarstvu koje ne treba povezivati samo s ideologijom o zaštiti okoliša i pripadajućim troškovima, a osobito ga ne treba smještati na politički lijevo-desni spektar. Zeleno gospodarstvo uglavnom je zadnja riječ tehnologije (solarne su ploče svoju efikasnost povećale tisućama puta), a koriste se dosad zanemareni resursi. Ivica Todorić, na primjer, to vrlo dobro zna. Zna koliko na njegovim farmama ima neiskorištene energije koja usto i zagađuje. Poljoprivreda je vjerojatno najveći hrvatski zagađivač i najveći potencijal (ovo drugo je pokazala poznata studija “Dijagnostika rasta” koju je financirao HUP). Nedovoljna pažnja u hrvatskim medijima posvećena je, na primjer, Todorićevoj investiciji u bioplinsko postrojenje vrijedno 55 milijuna kuna, no njemu to zanemarivanje možda i paše: na lageru – pouzdano znamo – ima još niz sličnih projekata. Nije, dakle, riječ o zdravoj hrani, nego o razbacivanju energije i sirovine.
Što je međutim problem s investicijama u tehnološki napredno ekološko gospodarstvo, a što ima veze i s Vladinim nastojanjima da pokrenu ekonomiju čak i Zakonom o strateškim investicijama?
Tim se poslovima u ovom trenutku može baviti samo netko poput Todorića, odnosno Agrokora. Recikliranje i skupljanje otpada tako je regulirano da se lako uđe u područje u kojem nije jasno što se smije, a što se ne smije, dakle što je moje, što nije. Ima tu puno petljanja, i papirnog i organizacijskog, pa se tome mogu posvetiti samo veliki.
Vlada i Zakonom o strateškim investicijama računa na velike. Oni su vidljivi i političari se pred njima i s njima mogu slikati. Ali prava bi priča bila kad bi se iskoristilo ono što razbacuju mali, od kućanstava do malih pogona i farmi. Novac koji tu leži ispod je Vladina radara. A ni Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja ne bi prigovarala da se nekom posebno pogoduje.
Najveći potencijali leže u zelenom gospodarstvu koje ne treba smještati na politički lijevo-desni spektar
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
